Kolumne

ZELENO SUNCE: Dan planete Zemlje i mogu li posaditi svoje drvo

Zdravlje, ljubav i mir svi trebaju u svom životu. Želi li normalan čovjek više od toga? Uz kakav svijet to zamišljamo? Kakve asocijacije imamo misleći o tome?

Sigurno čist kutak svijeta, zelenu oazu, plavi, osunčani komad neba, more. Ljude u miru i druženju. Čujemo tišinu šume.

I mi u miru svega toga. Bez briga za zdravlje, egzistenciju i mir.

Koji čovjek ne želi mir? Ne živimo tisuću godina. Kratko nam je trajanje. Zar nije u našem korijenu kreacija, radost i suživot?

Koliko mi sami možemo tome doprinijeti? Možemo li uopće utjecati na takvo viđenje, posebno ako nam u životu ne ide kako želimo, imamo problema i muči nas mnogo toga?

Nekome pukne nokat i u tome vidi tragediju, a netko bez ruku slika i piše.

Zadržimo se sad na zelenom trenutku. Usmjerimo misli prema prelijepoj planeti na kojoj živimo i zamislimo koliko smeća na nju taložimo. I kako sve to raste, kako oceanima plutaju plastični otoci, čitamo ovih dana kako na jednom čak žive i pingvini.

 

 

Sve ono loše što se čini diljem svijeta kao da je sve popravljivo, lako zamjenjivo i nepotrošivo, a nije tako.

I vjerujem da je dobar dio vas koji ovo čitate osjetio puno puta bijes prema takvim crnim vijestima.

I osjetimo nemoć. Nemoć pojedinca da nešto promijeni.

Jesmo li nemoćni baš toliko?

Tvrdim da nismo i da možemo jako puno.

Sve je više svjesnih ljudi koji čine male stvari koje u svojoj ukupnosti znače mnogo.

Što možemo činiti za našu Zemlju?

Sve što činimo dobro za nju, direktno se odražava na nas, naš um, naše tijelo i naše zdravlje.

Odlučimo voljeti Zemlju, posvijestiti sebi da smo njeni stanovnici i da je to naš jedini znani prostor opstanka.

Posadimo svoje drvo, sadimo drveće ovisno o svojim mogućnostima i gledajmo kako raste. To je neopisiva radost

Ne bacajmo smeće po prirodi, po našim ulicama.

Podignimo najlon vrećicu koju vjetar baca po livadi ispred naše zgrade, van našeg dvorišta i bacimo je u smeće i ne mislimo da je to tuđi problem, nije tuđi, naš je. Nemar je tuđi. Ne budimo nemarni.

Ne puštajmo vodu da teče iz slavine dok ribamo pod i čistimo kuću.

Reciklirajmo sve što možemo. Osjetimo grižnju savjesti ako to ne činimo.

Za čišćenje kuće koristimo što više prirodnih sredstava poput sode bikarbone i alkoholnog octa koji odlično rješavaju mnoge probleme.

Ne odlažimo po čistoj prirodi ono što nam više ne treba. Postoje reciklažna dvorišta. Napravimo akciju čišćenja šume, obale, podmorja.

Dogovorimo sa susjedima uređenje livade oko zgrade, ulice, sela. Sredimo zajedno neki kutak. To povezuje ljude i daje veliko zadovoljstvo svima. Uredna sela Austrije nisu nastala preko noći. To je trud zajednice.

Svi koji se bave poljoprivredom i stočarstvom trebali bi učiti o organskom uzgoju, kontroliranoj upotrebi pesticida i shvatiti da svi ti otrovi dugoročno osiromašuju tlo, ubijaju insekte, prije svega pčele i vode u sve veće zagađenje zemlje, voda i zraka, a time u bolest i prvo baš tih prvih proizvođača. Ne prodajmo otrovne proizvode jer nitko ne želi da njegova djeca jedu otrov.

Ne čekajmo da uvijek netko drugi učini nešto za nas.

Svoj bijes pretvorimo u želju da potaknemo nešto dobro.

Što još možemo?

Možemo željeti mir. Mir diljem svijeta. Ne naslađivati se tuđim brigama, patnjama i ratovima niti priželjkivati neke nove ratove i sukobe.

Poželimo mir sami sa sobom, sa susjedom, sa svima i osjetit ćemo veliko olakšanje u srcu. Samo dobre emocije vode u dobro. Samo dobre.

Izraz globalno selo je danas tako jasna istina. Svi smo si blizu. Ako nas i dijele tisuće kilometara, vijesti putuju u realnom vremenu, a katastrofu na drugom dijelu svijeta osjećamo zagađenim kišama ili jedemo u ribama koje nam prodaju trgovački centri.

Brinimo za Zemlju. Mijenjajmo sebe, učimo našu djecu, budimo dobar primjer.

Mislimo zeleno i životno ispravno u svakom području našeg djelovanja.

Svima nam želim sretniju, pametniju i plavetniju planetu Zemlju!

 

 

O autoru

Uredništvo

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara