Vjerojatno je najčudesnije što može čovjek i zamisliti i doživjeti samo jedno: da neku misao, dodir ili emociju koji mu se iznutra samo dogode, naglo i iz sredine, može pustiti iz sebe, a da nekom dragom i tu bude to što ga je pohodilo bar donekle razumljivo i blisko. Ja imam to najčudesnije, i to me iznova zatekne baš svaki put kada se potvrdi. Vjerojatno je jedino slično i toliko čudesno ako je to obostrano, i kad oboje imate aperionski plameni luk među sobom koji iskri, dimi, trese, a traje i prohodan je. Ljubav nije neko smireno i trpno prihvaćanje, nema u tome strasti… ljubav je prožimajuća i potresna, nestrpljiva, mesmerička, lojalna tek u odnosu na ostatak svijeta, ali iznutra ona mora biti baklja a ne stećak. Pa se ta baklja uspravi, zakovitla, razigra, odmori, ali uvijek je živa i uvijek je iznova.
Naše su večeri do svitanja, vožnje nepotrebne i noćne, buđenja topla i zapletena, a sutoni poput zibajućeg jata srebrnih riba. Govoriti u glas, sudarati se, razumjeti, ne razumjeti pa si dokazivati međusobno, šutjeti, pisati, čak si pisati s metra blizine.
Eto, to vam svima želim, i moguće je: imati s kime riskirati biti. Ne neko … nagoditi se pa šutjeti. Nego živ kotač biti, što sjaji u tisuću boja, i koji se okreće na sve strane istodobno.
Dodaj komentar