Kolumne

Pobjeda u porazu

izvor: facebook

 

 

Uredniku sam obećao napisati članak o Formuli 1, ali s obzirom da smo imali jedan izuzetno zanimljiv nogometni tjedan, moram se osvrnuti na njega, zbog sportskih čitatelja Odjeka kojih možda nema puno, ali to ne znači da ne zaslužuju našu pažnju.

Pobjeda Rome 3:0 nad Barcelonom i prolazak u polufinale, sporni prolazak Reala protiv Juventusa i veliki preokret Salzburga protiv Lazija u samo 5 minuta su svakako najšokantniji trenuci ovog nogometnog tjedna. Opet smo vidjeli zašto je nogomet tako zanimljiv sport i koliko malo znači biti favorit, posebno u natjecanjima kao što je Liga prvaka. Nogomet je kulturološki fenomen, simbol našeg europskog društva, a istovremeno odmak od stvarnosti, posla, ženine familije, Željke Markić i Istanbulske konvencije. Jer kad Ronaldo zabije gol škaricama kao što je to učinio u prvoj utakmici protiv Juventusa, imaš osjećaj da si u tom trenutku, sa prijateljima i uz prosječno, ali uvijek hladno pivo, sretan i bezbrižan. Ima nešto i u tih 90 minuta bez time outa i zelenoj travi koja odmara oči i pruža užitak i smirenje bez da moraš ići u prirodu, kao i u navijanju okružen tisućama ljudi koji pjevaju u isti glas.

U nogometu David često pobjeđuje Golijata, mali kažnjavaju nonšalanciju i bahatost velikih, i čak ni namještanje ždrijeba i sudačka pomoć ne mogu eliminirati ono po čemu je nogomet najposebniji, a to je element iznenađenja i nepredvidljivosti koju u tolikoj mjeri nema niti jedan drugi sport.

Nogomet, kao i poker, su toliko popularni vjerojatno iz razloga što su najsličniji životu. Čak i kada napraviš sve kako treba i što se očekivalo od tebe, možeš završiti na dnu, kao najveći luzer jer postoji taj element sreće, sudbine, Božje naklonosti, ili kako ga već želite nazvati, koji ima tih 5% prvage i koji unatoč svemu, mogu biti razlika između, neću reći života i smrti, ali između „ili jesi ili nisi“. I bez obzira koliko dobre karte imamo, u većini slučajeva moramo strepiti do izlaska one zadnje, 5., jer nikada ne znamo što ona nosi i kome.

Kao što je jedan moj prijatelj rekao, Formula ne bi bila toliko popularna da piloti u svakom trenutku nisu više bliže smrti nego prolasku prvi kroz ciljnu ravninu. I zaista, kada upišete na youtube primjerice Ayrton Senna, najviše videa koji  vam se izbace su zadnji Sennin krug ili snimka njegovog fatalnog sudara, a ne pobjednička postolja i slavlja titula u okruženju ljepotica i špricanje šampanjcem.

Nakon posljednjih utakmica četvrtfinala Lige prvaka najviše se raspravlja o penalu dosuđenom Realu nakon „prekršaja“ Benatije na Vazquezu u 93. minuti, odnosno o procjeni suca, uvođenju video tehnologije itd. I da ne bude ovaj tekst u čistoj filozofskoj apstrakciji napravit ću svoju analizu sporne situacije jer ipak je ovo sportska kolumna:

Vazquez je u petercu Juventusa primio loptu na 5 metara od protivničkog gola i dok ju je uštopavao, s leđa mu se zaletio branič Juventusa Medhi Benatia, stavio mu ruke na leđa te lijevom nogom udario loptu i Vazqueza u prsa nakon čega je ovaj pao. Sudac je stajao udaljen 10-ak metara i pokazao na bijelu točku nakon čega je nastala opća pomutnja u kojoj je zbog protesta i guranja suca isključen legendarni Buffon. Mišljenja oko ove situacije su jako podijeljena, kako od strane stručnjaka tako i od navijača, pa i onih neutralnih. Nesporno je da je kontakta bilo, ali sukus je da li je taj kontakt bio dovoljan da se dosudi penal,posebno uzimajući u obzir važnost utakmice i činjenicu da je rezultat u dvije utakmice bio izjednačen i da se igrala zadnja minuta susreta nakon koje su trebali biti produžeci. Realno gledajući, sama činjenica da se ni stručnjaci u naknadnim video analizama iz bezbroj kuteva ne mogu složiti što bi bila ispravna odluka, govori u prilog tome da je sudac bio u nezavidnoj situaciji i da mu se nikako ne može zamjeriti što je donio ovakvu odluku. Dapače, ista situacija bi bila i da nije dosudio jedanesterac jer bi onda bio pritisak od strane drugog dijela navijača, klupe Reala i stručnih komentatora, posebno ako bi Juventus u produžecima izborio prolaz dalje. A stručnjaci bi na jednak način polemizirali kao i do sada. Zaključak je da se iz video snimki ne može sa sigurnošću procijeniti je li kontakt bio dovoljno jak da Vazquez bude ometen u tolikoj mjeri da ne može zapucati prema golu i da to znaju jedino Vazquez i Benatia, a sucu se ne može zamjeriti što je dosudio penal kao što mu se ne bi moglo zamjeriti niti da nije.  Jednostavno, radi se o graničnoj situaciji koju bi različiti suci različito procijenili.

Zašto se onda digla tolika strka oko ove situacije, a bilo je na stotine većih sudačkih previda , favoriziranja i diskutabilnih odluka?  Najvjerojatnije zato što su svi htjeli gledati produžetke nakon Juventusovog vraćanja iz mrtvih i stizanja zaostatka od 3 gola. Ali što to opet  govori o nama, neutralnim navijačima koji nogomet gledaju zbog lijepe igre?

Real igra ljepši i atraktivniji nogomet, više napadački, pa sam opet sam sebe uhvatio kako navijam za Juventus, odnosno produžetke, dramu i u konačnici preokret. Svima nama trebaju čuda na našoj strani jer većina nas ima osjećaj da se stalno bori protiv diva, sterilnog i nemilosrdnog  sustava, i voljeli bismo vjerovati da će tih 5% sreće koje nam treba u trenutku kada se bude radila prevaga, biti na našoj strani.

A suca Michaela Olivera toliko ljudi sada ne voli jer imaju osjećaj da je bio krvnik čuda koje su priželjkivali, odnosno da se umiješao u nešto bez da je imao pravo na to, iako ne samo da je imao to pravo, nego je njegova uloga to i zahtijevala.

Jedan od razloga zašto ljudivole nogomet je isti onaj zbog kojeg vole kockanje, a to je jer mogu izgubiti i dobiti manje ili više od onoga što realno imaju, odnosno onoga s čime trenutno raspolažu i što su uložili pa samim time svaki potez ima veću težinu i neizvjesnost, a posljedično i uzbuđenje.

U nogometu možete napadati 89 minuta, biti bolji, i onda iz prekida ili kontre dobiti gol u 90. minuti i izgubiti; u pokeru imatitris aseva, matematiku debelo na svojoj strani, a protivnik na zadnjoj karti može dobitiskalu; isto kao što možete biti očajan poduzetnik, a opet donijeti odluku da uložite nešto novca u bitcoine i unatoč svemu obogatiti se.

Poanta je da u ovoj priči zapravo nema zlikovca bez obzira koliko ga neki tražili. Prolaz Reala penalom u zadnjim minutama je jedna strana života koja se nikome od nas ne sviđa i s kojom se teško mirimo. Juventusovi igrači su dali sve što su imali u svojim nogama, glavama i srcima, ali to nije bilo dovoljno i zbog trenutka nepažnje sve ono što su gradili cijelu utakmicu pretvorilo se u ništa. I to je ono zbog čega ostaje gorak okus u ustima jer svibismohtjeli vjerovati da kada nešto jako želiš i kada daješ 120% svojih mogućnosti, da ondasigurno pobjeđuješ. No u stvarnosti nema garancija ni za što i rizik neuspjeha nikada ne možemo eliminirati.

Ipak, kažu da se iz poraza uči, a ne iz pobjeda koje donose nagradu i zadovoljstvo.Zapravo, jedini pravi neuspjeh je ne činiti ništa, ne donositi odluke i stajati u mjestu čekajući da ti nešto padne s neba i bude poklonjeno. Život je borba i nije sramota izgubiti jer i u smrti možemo biti junaci. Ali ne boriti se uopće, odustati i ostati ležati kad nas sruše, to je jedini  poraz koji ne donosi ništa dobrog i plemenitog i čini nas istinskim gubitnicima.

Mario Kruljac,sportski kolumnist

 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara