Kolumne

Najava kolumne o povijesti 40-ih, jednostavno jer je potrebno i da se ne pravimo važni

I nije toliko loše što je povijest puna naivnog pojednostavljivanja i naivnog revizionizma, oboje sasvim upregnutog u kola koja vuče ovo vrijeme i njene silnice koje imaju odbljeske i najamnike u “malim narodima” a direktorij u velikim (prema kojim, velikim, su direktori bili jednako bešćutni) , ali uglavnom zablude imaju glad za pokrićem i idealizacijom svojih uvjerenja ili sudbina starijih članova svoje obitelji, bili oni španjolski borci, pljačkaši, ekstremisti ili mobilizirani seljaci što su nosili svoj križ zamišljajući da nešto vjeruju a nisu znali niti čitati. Loše je što se nema distance koja bi pokazala koliko je ta povijest 40-ih bila amorfna, koliko je niska svijest o tome da su zbivanja “oko Bjelovara” bila istodobno i globalna i lokalna, koliko je bila poslušnička, koliko obično a logično snalaženje bandi i koliko zapravo jedino što povijest 40-ih pokazuje je da je neupotrebljiva danas osim ako će služiti svijesti o tome da nema ovaj krš ili bjelogorica nego sklonost traumi i lošem snalaženju u zgusnutim vremenima.

Koliko je, zatim, bitna dob, obrazovanje, prošlost i zadanost malih i velikih likova i sudionika svih tih zbivanja, koliko je okrutnost, respekt, rezon, bio determinantna vodeća silnica malih sudbina i uloga nekog ex fratra (svakako psihotičnog sadista) kojeg je domobranski pukovnik utamničio u vojni zatvor radi zločinima nad civilima, Luburić osobodio i uveo u logorski sustav, Stepinac zbog njegove uloge ekskomunicirao iz katoličkog svijeta a FNRJ objesila 46., koliko je bilo paraleno moguće tako različito, pa i da srpska žandarmerija pomaže strijeljanju vlastitih gimnazijalaca a da su pojmovi “talijanski vojnici” gotovo besmislen skup teških palikuća, sućutnih pacifista, oportunista, militanata i ljudi i formacija svih društvenih slojeva, saveznika i oportunata protiv kojih su se borili mnogi ili sklapali sasvim male saveze ili veće. Da se nitko nije pobrinuo oko dječje glumice koja se zvala Lea Deutsch koja se danima povlačila oko kazališta do puta u Auschwitz,  da je istodobno prvak HNK August Cilić prebjegao partizanima 1944. a bio njihov obavještajac od 1942., kako  je protestantski svećenik Edgar Popp strijeljan u dvorištu Gundulićeve 28 iako nije bio nacist, o kozacima u povlačenju prema Bleiburgu koji su bilo opasni za sve i gotovo svi smaknuti a da je jedan visoki kozački SS-potpukovnik Konovanov doživio poratno razdoblje i decenije kasnije, o Mačeku,o Ljotiću koji je pozdravljao istovjetno Luburiću a i dobar mu prijatelj, Luburiću koji je bio u stalnom kontaktu i sa partizanima i četnicima i o četnicima koji preko Britanskog trga u Zagrebu, idu za Sloveniju i Austriju od kuda se neće vratiti, o “lijevim skretanjima” u Crnoj Gori jer su konunisti tukli klasne neprijatelje koliko i saveznike osovine, o fojbama i Dotršćini, o Beogradu kao prvom judenfrei gradu, o tome kako su se u Rusiji među Nijemcima, ponegdje sasvim otvoreno pjevale antiratne pjesme protiv Hitlera i kako je…jedino što je sigurno da je povijest zanimljiva i bogata, ali da ne dokazuje ništa politički upotrebljivo osim da je bolje zadržati ruku u zraku prije nego se tuče zarobljene i veže žicom. O čuvenom govoru Himmlera generalima o Titu punom divljenja (na čvrstini jedino), o fenomenalnim tekstovima Katrin Himmler koja je, kao nećaka, savršeno precizno objasnila korijenje užasa nacizma. O tome kako su komunisti slavili ulazak Njemačke vojske u Varšavu 1939. a šest godina kasnije ulazak Crvene armije  i kako su šume oko Balatona prepune kostiju bitno više nego Ardeni i zapad Njemačke, i zašto su Škoti bili zadnje što je trebao sresti na zapadu vojnik osovine. O dobacivanjima kolonama Židova 1944. u Mađarskoj i kolonama sovjetske vojske u SSSR u povlačenju 1941. do razine prevrtanja vladinih automobila, o korupciji koja bila besprimjerna u nekim sredinama a u nekima sasvim nepoznata.

Povijest dokazuje samo jedno. Da je bitno manje kolektivna nego bi ljudi htjeli. I da je za potrebe današnjih političkih ambicija sasvim perverzno neupotrebljiva. Ali Odjek je odlučio uvesti povijesnu kolumnu koja će to dokazati. I o svim ovim temama.

Konačno…da je partizanska “Nas dva brata oba ratujemo” iste melodije kao četnička ” Od Valjeva preko Struganika”, a ustaška “Evo zore, evo dana”, iste kao četničke “Kraj krvave crne Foče”. A da je “Jasenovac i Gradiška stara” nastala bitno poslije 1945.

Pa idemo o povijesti. Bit će zabavno i demistificirajuće. A revizionisti ili s druge strane  pojednostavljivači povijesti, nemojte nas voljeti. Ali nas čitajte.

 

 

 

 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara

Centar za postavke privatnosti

Nužni kolačići

Ovi kolačići su nužni za ispravno prikazivanje stranice

PH_HPXY_CHECK, _ga, _gid, catAccCookies, gdpr[allowed_cookies], gdpr[consent_types], tk_ai, wordfence_verifiedHuman, tk_ai, wordpress_test_cookie

Marketinški kolačići

Ove kolačiće koristimo kako bismo vam prikazivali relevantne oglase

1P_JAR, APISID, DSID, HSID, IDE, NID, SAPISID, SID, SIDCC, SSID

Analitički kolačići

Ove kolačiće koristimo kako bismo lakše pratili analitiku stranice i izrađivali statistiku.

DSID, IDE, KADUSERCOOKIE, KTPCACOOKIE, dp

Other