Kolumne

Mario Kruljac: Tko zarađuje, a tko pobjeđuje?

  1. godine Zinedine Zidane prešao je iz Juventusa u Real Madrid za 77 mil. €. Iste godine, Gianluigi Buffon ostvario je transfer iz Parme u Juventus u vrijednosti od 53 mil. €. 2017. godine Paris Saint Germain doveo je u svoje redove Neymara i Mbappea za 222, odnosno 145 mil. €, dok je Barcelona u aktualnoj sezoni za Ousmane Dembelea izdvojila 105,a za Philippea Coutinha 120 mil. €.

Sve navedeno su zasigurno ogromni iznosi koje si običan čovjek ne može niti zamisliti, no u čemu je razlika između ovih ranijih transfera i transfera koji se odvijaju u današnje vrijeme, posebno zadnjih nekoliko mjeseci? Buffon i Zidane ostvarili su ogromnne transfere kada su bili na vrhuncu svoje igračke moći: potonji je u tom trenutku bio jedan od najbolji veznjaka svijeta, a Buffon mozda i najbolji vratar svog vremena. Isto baš i ne možemo reći zaDembelea koji je realno odigrao na solidnoj razini manje od jedne sezone, Mbappea koji je igrao sjajno u ligi prvaka, ali također jednu sezonu, i Coutinha kojeg apsolutno krasi brazilska nogometna magija, ali je u Liverpoolu jednako vremena bio ozlijeđen kao i u igri, a tek zadnje sezone se ustalio kao prvotimac. Jedina iznimka je ovdje Neymar koji je u trenutku prelaska u PSG, poslije Ronalda i Messija, po mišljenju mnogih bio najbolji igrač na svijetu.

Razlika je i u tome što su do prije nekoliko godina ovakvi transferi bili iznimka, dok su sada pravilo. Prosječni napadač  danas košta 30 -40 mil. €, a lošiji upola manje. Danas je nemoguće da jedan napadač, primjerice kalibra kakav je bio naš Eduardo, odigra nekoliko sezona u manjem klubu, zabijajući pri tome 20 + golova po sezoni.  U Današnje vrijeme Eduardo bi, u trenutku bljeska, bio prodan već u zimskom prijelaznom roku, a najkasnije u ljetnom. Možda u Lazio, Watford ili Valenciju, ali Dinamo se nikako ne bi mogao oduprijeti financijskom pritisku zainteresiranih kao ni željama samog igrača za prelaskom u jaču ligu i višestruko većim primanjima.

Reći da je razlog ovog nedavnog ludila na nogometnom tržištu komercijalizacija nogometa je samo djelomično točno jer nogomet je uvijek bio komercijalan i uvijek su postojali interesi klubova, ulagača, igrača, menadžera i prodavača košpica i kikirikija na stadionima da se na utakmicama zaradi maksimalno koliko se može. Svakako da je došlo, najviše zahvaljući tehnologiji,  do razvoja PR-a, oglašavanja, sportskih kladionica, prodaje i sl. i nogomet je više biznis nego prije, ali je li to jedini razlog?

U cijeloj ovoj priči postoje trenuci koji su u velikoj mjeri usmjerili prema današnjem razvoju događaja. 2003. godine, ruski oligarh Roman Abramovič, preko svojih kompanija, postao je vlasnik Chelseaja. Odmah po preuzimanju Chelsea je krenuo u agresivnu misiju dovođenja novih igrača i jačanja momčadi ne pitajući za cijenu, a koja se primirila tek unazad koju godinu. U tom periodu došli su Drogba, Essien, Carvalho, Mutu, Robben i druga velika imena. U tom trenutku, Chelsea je bio najveći igrač na tržištu koji je konkurentima svjesno ili nesvjesno nabijao cijenu i tjerao ih da plaćaju više nego što to žele ili mogu. Da li je kupnja Chelseaja za Abramoviča bila investicija ili naprosto kupovina nove igračke, to je manje bitno. 2008. godine, još jedan engleski velikan, Manchester City, kupljen je od strane investicijske kompanije u vlasništvu Šeika Mansoura , jednog od najmoćnijh ljudi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ovaj period posebno je pamtljiv po dolasku u klub tadašnjeg Neymara, Robinha, u zadnjim satima ljetnog prijelaznog roka za tada rekordan klupski iznos. Robinho je trebao biti simbol financijske moći kluba pod novim vodstvom i početak uzdizanja među europske velikane.2011. godine Qatarska investicijska grupa Oryx Qatar Sports Investments, kupila je većinski paket dionica francuskog Paris Saint Germaina, a 2012. postala je njegov jedini i isključivi dioničar. Akviziciji je pridonijelo i loše financijsko stanje kluba i veliki dugovi kojise godinama nisu uspijevali pokriti. Isti taj PSG potrošio je u tekućoj sezoni gotovo 400 mil. € na samo dvojicu igrača (Neymar i Mbappe), ne računajući njihove plaće.

Abramovič je započeo trend ulaganja u „nogometni biznis“ i nedugo nakon kupnje Chelseaja velik broj ruskih tajkuna, kao i oligarha iz država bivšeg SSSR-a krenuo je ulagati u nogomet.  Doduše, više domaći nego strani. Tada smo svjedočili brojnim visokim transferima klubova kao što su Zenit Sankt Peterburg i Anži Mahačkala te je mnogo sjajnih nogometaša prešlo u njihove redove. Međutim, ispostavilo se da je to ipak bio jedan pretjerano ambiciozan projekt i sada je ruski nogomet u fazi da se većina klubova oslanja na omladinsku školu, skaute i dovođenje iskusnih nogometaša koji su na zalazu karijere. Jer svako ulaganje, osim ako nije pranje novca, mora imati ekonomsku računicu. Davati ogroman novac na odštete i plaće igrača u ligi koja nije niti blizu atraktivna kao europske lige petice jednostavno nije isplativo. Imajući to u vidu, kako je moguće da jedan klub kao što je PSG izdvoji na dvojicu igrača godišnje gotovo pola milijarde eura (s plaćama), odnosno, može li to biti isplativo?

Možda bi i moglo biti da je PSG monopolist koji u potpunosti želi uništiti konkurenciju i preuzeti cijelo tržište, ali u ovom slučaju to nije moguće. Dapače, ne bi niti dobio ništa s tim jer upravo veća konkurentnost među klubovima i veća neizvjesnost u natjecanju privlači veći broj gledatelja, a samim time sponzore, veći novac od TV prava, odnosno povećavamogućnost zarade.

Abramovič je digao letvicu, kao i Real Madrid i Manchester City u ranoj fazi emiratske vladavine, a sadašnji Manchester City i PSG su je digli na razinu koju praktički nitko ne može slijediti jer jednostavno ne postoji mogućnost za zaradu nadmećući se s potonjima za igrače. Barcelona  pokušava pratiti, ali vidjeti ćemo dokle i kako će se to dugoročno odraziti na njihove financije, posebno ako se zadnji transferi pokažu lošima. Bayernovi predstavnici  osudili su nedavnu praksu na tržištu i javno izjavili da neće izdvajati stotine milijuna eura na odštete i plaće igrača. Naravno da to ne čine iz plemenitih razloga niti je to izraz nekog bunta jer isti taj Bayern je u zadnjih nekoliko godina nemoralnim ponudama i vrbovanjima na granici legalnosti pokupovao sve bolje i perspektivnije igrače u Njemačkoji i bitno doprinjeo slabljenju drugih prvoligaša i smanjenju konkurentnosti . Tako se i Bayern, silom prilika, okreće mladim, uglavnom domaćim igračima, oko kojih planiraju graditi budućnost kluba jer Nijemci, pedantni i logični kakvi jesu, očito procjenjuju da je to jedini način da ne ugroze financijsku stabilnost kluba. I tu su vjerojatno spremni napraviti žrtvu u vidu rezultata i uspjeha u Europi.

Real Madrid je već dugo vremena gotovo pa neaktivan na tržištu i zadnji ulazni trasfer koji su ostvarili, a za koji se može reći da je kapitalan je onaj Jamesa Rodrigeza nakon Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. godine. Real ima zalihu mladih i izrazito talentiranih igrača kao što su Isco, Asensio i Kovačić za koje treba napraviti mjesta u momčadi i koji imaju potencijal  da budu nosioci Realove igre u godinama koje slijede, pod uvjetom naravno da ih uspiju zadržati. Sigurno je i to jedan od razloga zašto je Real zadnjih godina tako malo kupovao, ali svakako će biti zanimljivo vidjeti njihovo djelovanje u ljetnom prijelaznom roku.

PSG i Manchester City su klubovi čiji su prebogati vlasnici vrlo usko povezani sa samom državom Qatar i Ujedinjenim Arapskim Emiratim i de facto raspolažu sa neograničenim izvorom novca koji vade kao vodu iz bunara, a nema naznaka da će taj bunar uskoro presušiti. Šeik Mansour je primjerice zamjenik premijera UAE i dolazi iz jedne od najbogatijih obitelji na svijetu koja trenutno vlada Abu Dhabijem. Polubrat je predsjednika UAE  i obnaša niz drugih državnih funkcija. S obzirom da je s ekonomske strane jako teško opravdati iznose koje za odštete igrača i njihove plaće čelnici ovih klubova isplaćuju, nije teško za povjerovati da postoje interesi koji nisu isključivo financijski, već i politički u smislu objavljivanja prisutnosti u Europi, javne demonstracije moći i slanja poruke „ne postoji toliko visoka cijena koju mi nemožemo platiti“. A i relna je mogućnost da je dio ove transfer priče plasiranje novca sumnjivog podrijetla u Europsku Uniju. Uefin  finacijski fair play postavlja određena ograničenja, ali praksa je pokazala da se ona relativno lako mogu izigrati i zaobići, kao što je to slučaj s Mbappeom koji jedo kraja ove sezone formalno u PSG-u na posudbi iz Monaca. A financijska tijela pojedinih država i Europske unije očito ne ulaze u pitanja podrijetla novca koji na taj način ulazi u Europu. No, mi smo ti koji smo se stavili na prodaju. Pod mi mislim na nas Europljane jer smo, bez obzira na razlike, svi dio istog kulturnog kruga. Real Madrid je, nakon što je potpisao unosni ugovor sa proizvođačem odjeće Marka iz UAE , pristao sa svog emblema maknuti križ na vrhu krune na svim Realovim službenim proizvodima koji se prodaju u UAE i 5 drugih država Arapskog poluotoka. Kako očekivati da netko poštuje ljude kojima očito ništa nije sveto!?

Real Madrid, Barcelona, Inter, Juventus, Chelsea, Bayern München i drugi, dugo godina su se razbacivali novcem, vrbovali mlade talente mimo propisanih procedura, dovodili igrače za ogromne cifre, ucjenjivali slabije i male klubove pretvarali u svoje razvojne poligone. Ali kako se kaže, uvijek postoji  veća riba!

Možda je karma učinila svoje jer od svih ljudi koji žive od nogometa najviše su profitirali sami gladijatori. Dobre predstave i veliki trasferi znače i velik publicitet te igrači postaju jaki brandovi što se itekako može unovčiti od strane igrača i njihovih klubova. I to je jedan od razloga zašto klubovi mogu izdvojiti više novca za odštete i plaće igrača. U zadnjih nekoliko godina otvorila su se i nova tržišta poput Kine gdje je nogomet postao jedan od najpopularnijih sportova.

Trenerska legenda Sir Alex Ferguson jednom prilikom jeu svlačionici pogodio Davida Beckhama kopačkom u oko i izvrijeđao ga pred ostatkom momčadi zbog nedovoljnog zalaganja. Beckham je tada bio vjerojatno najpoznatiji i medijski najpopraćeniji nogometaš na svijetu. Iduće sezone, Beckham je napustio United, a Ferguson je još niz godina vodio klub i nizao trofeje. Ronaldo Luis Nazario de Lima („pravi Ronaldo“) je svojevremeno dao intervju u kojemu je pričao o razdoblju provedenom u Real Madridu dok je trener bio Fabio Capello koji ga je neprestano tjerao da mršavi, kritizirao zbog fizičkog izgleda i uvjetovao mu igranje skidanjem kila, iako je i tada redovno zabijao i bio jedan od najboljih napadača na svijetu. Danas baš i ne možemo zamisliti da Zidane opali šamar Ronaldu jer „carini“ loptu ili da Ernesto Valverde čita bukvicu Messiju pred ostatkom momčadi jer se ne vraća dovoljno u obranu. Teško je treneru i steći autoritet kada igrači koje treniraš imaju peterostruko veću plaću od tebe. Jer to je jedan od glavnih pokazatelj vrijednosti koju pojedinac ima za klub. I da Valverde udari Messija kopačkom u glavu ne moramo dugo razmišljati tko bi morao napustiti klub. Klubovi su postali taoci vlastitih igrača za koje se grčevito bore da ih dovedu, a onda i da ih zadrže ako ispune očekivanja. Jer igrač koji zarađuje 10 mil. €. po sezoni može lako prijeći u klub koji će ga platiti isto toliko ili više. A znamo koliko su igrači poput Ronalda, Messija i Neymara važni igrački, a još više marketinški i financijski.  Igrači su, ni krivi ni dužni, došli u situaciju da zarađuju kao nikada do sada. Posljedica je to nemilosrdne borbe bogatih klubova za najbolje igrače koji su, kako bi iste privolili da igraju za njih davali ogromne plaće i razne povlastice poput udjela u prodaji proizvoda kluba sa njihovim likom ili imenom.

Činjenica je da je sadašnja situacija u nogometu u velikoj mjeri kaotična i nestabila.Pritom najviše ispaštaju manji klubovi koji su osuđeni na omladinske pogone i skaut službu, a lige manjih zemalja nikada nisu bile slabije.Teško je predvidjeti kako će se stvari razvijati, ali sigurno će trebati neki oblik intervencije od strane Fife, Uefe, ali i institucija Europske unije. Kao moguća rješenja spominju se tzv. salary cap, po uzoru na američki NBA, kojim bi se ograničio iznos koji klubovi mogu izdvojiti na plaće igrača, stroža ograničenja visine odšteta koje klubovi mogu potrošiti u jednoj sezoni, restriktivnije tumačenje postojećeg financijskog fair playa te obveza ulaganja većih iznosa u omladinske škole i određivanje minimalnog broja igrača iz iste koji moraju biti u širem i užem kadru seniorske ekipe. Problem kod ovih rješenja je taj da bi se mogla tumačiti kao protivna regulativi Europske unije, posebno slobodi tržišta i slobodi kretanja radnika koje bi u ovom slučaju bile u određenoj mjeri ograničene, o čemu bi vrlo vjerojatno odlučivao Europski sud. Sve u svemu, vrijeme će pokazati, a do tada: show goes on!

O autoru

Mario Kruljac

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara