Neposredno pred dolazak Miloševića na vlast u Savezu komunista Srbije brojao sam zadnje dane obuke u XX gardijskom motoriziranom puku u Valjevu, cijeli taj boravak u toj sredini činio mi se nestvaran paradoks jer sam trčanje štafete, idealiziranje kulta Tita i slušanje narodnjaka smatrao pobunom protiv zdravog razuma. Pjesmu kraljice Torcide Doris Dragović i grupe More, ” Hej, Jogosloveni” , smatrao sam užasnom i nametnutom anakronskom režimskom glazbenom torturom, ja sam slušao punk i pušio cigarete Croatia, iz čistog prkosa ali i smolastog posebnog okusa, stizale su mi poštom od moje neostvarene čežnje Julijane R., iz Zagreba. Status neprijatelja stekao sam nakon pobjede na natjecanju tzv Beogradske armijske oblasti u atletici, u trčanju betonskom pistom, 4 kruga, doslovno u čizmama ali ..gle, ipak sam ja trčao sasvim na drugoj razini i odmaknuo žestoko. Prije starta sam se prekrižio, u sred kasarne Žikica Jovanović Španac, ali samo zato jer se tako križao moj idol, Salvatore Antibo, Toto i to jest malo “ispalo”. No, na putu za Ćupriju, mi smo stali kod mauzoleja srpskih careva u Oplencu i kao pravi punker ja sam, zgranut carevima svih boja, rekao svoje “Serem ja na Oplenac i ove debile zbog kojih stojimo”, mislio sam naivno da je i drug Tito ovo čuo da mu ne bi smetalo, pa on je valjda ono “nećemo kralja, hoćemo Tita, narod se pita”, ali avaj. I uskoro…usprkos mojim vrhunskim gardijskim osobinama, ja sam u nekom obliku ruševine zvane Kadinjača, okružen najviše Albancima ali i drugim suspektnim kadrom, spavao u neredu i doslovno pod prozorom s razbijenim staklom i premještao sanduke. A Milošević je već bio “gore” i bilo je sve jasno, mjesec dana prije me Siniša G., danas “nešto”, upozorio ..da se mi Hrvati moramo čuvati i držati zajedno, bio je vidljiv provokator. Ali da, ono što sam mrzio tada…bilo je da mi netko govori koju i kakvu glazbu trebam voljeti. Za razliku od Belog, mog kolege koji je spavao u donjoj etaži kreveta na kat, koji je volio Bajagu, ja nisam. Mi smo se i tukli i opijali tamo i on me zvao kad je rat počinjao, iz Niša, i rekao ( linije su uskoro prekinute), “Sve je ovo sranje, idem ja u Bugarsku”, tamo je navodno i zatvoren, zbog šverca. Nisam volio Bajagu. Mekušno…nekako mlitavo, to nije bilo za mene. Kao ni..Neda Ukraden, pobogu, od Brene sam se samo izrugivao. Partibrejkersi su bili ok, pa i Električni, ali ja razumijem ljude koji …slušaju Bajagu, iako meni je to i danas muka. GBH su bili glazba, i opera , ali to je shizofreno odvojeno nešto.
I ja sam poželio svijet u kojem se neće zamjerati nikom jer voli neku glazbu. Taj Vuco je donio u Hrvatsku folk glazbu i..eto. Meni je to užasno i danas ali eto. Ali jedino što sam htio, to je da ljudi mogu slušati što žele, pa i ako ne valja.
Ono najgore u toj tadašnjoj i takozvanoj vojsci, bilo je što se tamo tada pretpostavljalo da se mora voljeti glazba koju partija misli da treba i odobriti i da postoji ideološki apostolat koji na to ima presudan utjecaj. Ja bi Frljića zabranio, kao redatelja s animusom injurandi šokirati vrlo seljački, i Alića ne volim jer njegovi performansi su netolerantni i loši.
Ali nitko. Nitko ne može proglasiti se vjerovnikom u ime drugih a da ne bude izvrgnut poruzi i sumnji. Nitko to nije zaslužio, da je pojeo sto tenkova svako jutro za doručak. Osobito jer ima ljudi koji su isto ratovali pa slušaju tu kamilicu od Bajage i to moraš poštivati a i da su pobjegli u Austriju cijeli rat smiju slušati što hoće u Hrvatskoj jer je ovo slobodna zemlja. Mogu i Perkovićevog prezimenjaka i koga god hoće ako sad i tu ne diže pobunu protiv države koju smo, još davno, dočekali. Koja mora biti najljepša, uzor svakom, jer drukčije bi bilo bez veze.
Dodaj komentar