Kolumne

MALE ZGODE MOJE NELOGIČNE I BIZARNE, A ISTINITE POVIJESTI (II) KAKO SAM SHVATIO DA ME ŽIVOT ŠTEDI

Što duže živim, sve mi je jasnije da postoji (i) jedna logika svijeta da se život ponaša prema meni onako, kako iznutra ja vidim sebe. Ne da ja postupam u skladu s tim kako vidim sebe, pa mi tako i bude zbog tih postupaka, nego da isti čas on reagira, kao želudac, on prati, a to iznutra kroji. A time iznutra mi ne možemo upravljati, možemo to iznutra malo ublažiti interesom za to iznutra. I svi lomovi i iznenađenja, bili su između površine i dubine, ne između svijeta i mene. Svijet i ja smo bili uglavnom izlog tog prvog. 

Naravno, ovo objašnjenje svijeta krije ogromnu nepravdu, a i ne objašnjava smrt Ane Franck, djevojčice sa šibicama, potrese, i tolike druge strašne stvari. Ali ostaje, da je “staviti uho na zemlju”, najbolji način predviđanja u temi kuda stvari idu. Nevinost tu ne pomaže, bijes rijetko, ali oba pristupa imaju i svoju ulogu, bez bijesa ja ne mogu smršaviti, moram na sebe i plažu, biti doslovno bijesan. Bez neke, upitne, nevinosti.. teško izguram brijeg. I moj život, bar, čini jednu logičnu, putopisnu cjelinu. 


Na fotografiji sam u odori JNA, Titove garde, s kojom ću vojskom za koju godinu žestoko ratovati, koju nisam previše osjećao svojom, a onu unutar koje ću ratovati .. pa, nju sam bitno više osjećao svojom, ali sam se i više grozio onog što nisam volio “kod naših”. Naravno, više nego par godina prije, i u okolnostima sasvim drugim, te prve. Meni je u JNA, to što nisam volio bilo prvenstveno glupo, ali ne zastrašujuće.  U trenutku na fotografiji, naravno.


Danas, ja imam osjećaj da me je život štedio. Mogao bih lako braniti i tezu da nije, ali ovo mi se tako, danas, čini. Neke startne okolnosti stvorile su me buntovnim, nekad i neodgovornim, nekad i preodgovornim, ali taj dijalog mene iznutra i svijeta je uvijek potpisao dogovor što će biti. Da me neće rat mimoići, da će me i gurnuti naprijed, da ću preživjeti, da ću nakon jednog režima svega ja postati nešto drugo a jednako duboko… meni je iznutra stalno dovikivalo da će tako biti. Moj život je LCD tunel, ne neka ravnica, malo si toga ne znam objasniti zašto se dogodilo, koliko god neugodno ili ugodno bilo. 
Iz sve, još nešto tu postoji. Osjećaj da imam neku, ne još sasvim osviještenu svrhu. Ne samo introspektivnu, nego zemaljsku. I da se ona, ne previše ali da, mijenja. I nadograđuje. Najviše da pamtim, čak budem povremeno i fragmentarno, neko mazivo u životnim i misaonim procesima drugih. Najviše u tome da shvate, da shvatimo, da nismo baš jako krivi, i baš jako oštećeni. 


Jer to što ja nisam nekog silovao nije neka moja zasluga, to je sasvim logično baš  tako. Nakupljene mržnje i bijesa, s razlogom oboje, mi postajemo nesretni i grubi. I ja sam, ali točno toliko kako je logično da je tako. I vi isto. Ali ipak, još uvijek, u nekoj mjeri, ako nas  muči kakvi smo, imamo neki manevarski prostor za shvatiti sebe i druge, i biti blaži. I prema drugima, i prema sebi. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara