Kolumne

MAKARSKI TACCUINI (II) jedan nadrealan san

Mi polazimo na duži put za nekim istraživačkim poslom, ali moramo stati u Makarskoj, tek na sat.  I to na poštu, udariti jedan važan žig. Ali to nije više Makarska danas, to su rane sedamdesete, to je moj prvi Eden, i ja gledam Marijani reći da moramo ostati još do sutra, iako to nije moguće, jer da moram vidjeti jednu plažu iza Osejave. Kažem to pred kućom gospođe Sunko. -Zašto, Ljubavi? Tako me pita. A ja čujem u pozadini kako svira iz te kuće, na radiju Mamma Mia Che Vo’ Sape, pjeva  Beniamino Gigli  i postanem svjestan da ovo samo sanjam, pa joj šapnem – jer se tamo mrtvi kupaju, ali ne govori ništa da se ne probudimo prerano. I ona kaže, neću, hajdemo u poštu. 

Ali pošta je zbog velikih valova premještena u nekadašnje ljetno kino, i ja šaljem razglednicu, mada i tamo prodire more. Pitam ih, pa kako možete tako raditi, a jedna mi službenica kaže (kasnije shvatim da je to Jelenka Marin)- stavit ću vam marke na razglednicu, od svih država u kojima je bila Makarska, od Austrije do sad, jer da sigurno stigne, a to Miro Luketina nosi na drugi svijet i vraća se. Ali kako se zna da je pošta stigla? Ah. to me znamo, mi samo šaljemo. Ali pitat ćemo ga. 

Izlazim, a Marijana i Bilbo me čekaju i ona kaže, kupila sam u Dalmi jednu knjigu i karte za trajekt za sutra, čudno, tu stoji da ako dvoje isto sanjaju onda oboje mogu prenositi dijelove sna u javu i obratno, pohraniti dijelove jave u san. I tamo ih čuvati. To možemo u nedjelju probati. 

I istrči jedan debeo dječak u mornarskom odijelu iz Bobisa , do Razvitka , s voćnom košaricom u ruci, okrene lijevo prema kinu i dobaci nam- kad stavite glavu u granje oleandra pa izgubite osjećaj mirisa, znači da se budite. ( san 28.5.2021)

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara