Jutros radim škampe na buzaru, blitvu i šarune. I stavim ljutiku na ulje…..a sjetim se mirisom stare gospođe Sunko, koja je živjela preko puta Mire Luketine, to su one skale sa mozaikom od žala. I njenih jaja na maslinovom ulju, i salate od kupusa, i kako smo, to je bilo jako davno, sredinom 70-ih, raygovarali o tenoru Gigliju.
Pa ispričam Marijani, i sve mi bude toplo oko srca, sjetim se kako važno mi je dala Wriglers gume za žvakanje, ali tri puta me upozorila da pazim da ne progutam i ugušim se. Eh, memorije. Imala je malo hrapaviji glas, bila je vedrog duha.
Sjedili smo na teraci i gledali kad će me Miro zvati da vidim stup koji je oblutcima pretvorio u rodu. I njeno – pazi preko ceste, i rukom “aj đavle”. Ravno dalje prema rivi, za čas se došlo do Razvitka i Bobisa. Kako prolete godine.
Dodaj komentar