iz bloga https://razgovorisastrikom.blogspot.hr/
jučer sam ujutro na facebooku oko jedne fotografije iz iz 40-ih, shvatio zašto je sve tako blizu, i sirija i palestina i sav kaos koji nastane kada je dovoljnom broju ljudi previše moguće. i iza toga čitao izjavu jicaka josefa, izraelskog duhovnog prvaka koji izranja iz tog kaosa svojim stavom o zbivanjima danas u kojem židove poziva da ne budu sudionici jer- nisu naši prijatelji ali su ljudska bića.
pa sam se sjetio ove znamenite slike iz sarajeva iz 1942.
tada se moralo nositi “Ž” na rukavu i pripadnice građanskog staleža izašle su u grad, muslimanke nose svoju prepoznatljivu odjeću i pokrivaju vizualno židovku s malom djecom da ju poštede neugodnosti i moguće deportacije za poljsku koje su upravo počele. i u zagrebu i u beogradu. i sarajevu. i budimpešti.
to je slika kozmičke snage koju želimo ne morati htjeti vidjeti nigdje. i reakciju koju želimo vidjeti svugdje kada su okolnosti teške na takav način da je ona krik boga samoga.
a osobito danas, u područjima strahota bliskoga istoka, nadamo se danu kad budu nemoguće. a sve političke agende s tim vremenom će proći, općeljudska poruka svih vremena sigurno neće. niti tog vremena tada niti ovog koje živimo. niti onog koje nas tek čeka.
Dodaj komentar