Mozart i Lisinski umrli su siromašni, Wagnera su hranili i gradili mu kazališta kraljevi, Čajkovskog je financirala dama koju nikad nije vidio, Puccini je stečeno bogatstvo trošio na žene, puške i automobile, Verdi je svoju veliku imovinu ostavio siromašnim glazbenicima i seljacima svoga kraja…materijalno je u povijesti glazbe bilo doista raznoliko.Često i nepravedno s posljedicama od krajnje bijede do velikih imutaka no samo jednom neodoljivo anegdotalno. Franz Lehar uspio je s jednim jedinim djelom kupiti u Beču četverokatnicu i još ljetnikovac u Bad Ischlu! Opereta ” Vesela udovica” postala je nakon praizvedbe u Theater an der Wien1905. svjetski hit omogućivši svom autoru lagodan život još desetljećima. No Lehar nije spavao na lovorikama jer je nakon “Udovice” napisao još niz opereta među kojima i “Zemlju smješka” koja je pak postala najpopularnijom operetom svih vremena.
Ovih dana operetna dama sa četverokatnicom stiže u Zagreb u gostovanju ansambla Budimpeštanske opere pa će tako ljubitelji žanra koji je nekad žario i palio Europom doći na svoje jer se “Udovica” kod nas nije vidjela od 1994. Kao uostalom ni mnoga druga djela operetne obitelji smatrane nerijetko nižom vrstom glazbene scene a u vremenima socijalističke izgradnje i društveno nepoželjnom do te mjere da su Kalmanovoj “Grofici Marici” oduzeli titulu pa se jedno vrijeme igrala kao “Marica” dok je “Kneginja čardaša” naprasno postala “Silva”! Čak ni operetna aristokracija nije bila podobna.
No vratimo se našoj “Udovici” koja je svojedobno opasno ugrožavala neokrunjenu operetnu kraljicu Straussova “Šišmiša” iako su oba djela nastala u različitim vremenima i okolnostima. Leharovo doba nazvano je “srebrnim” razdobljem operete dok je obitelj Strauss na čelu s Johannom mlađim okupirala njezino “zlatno” doba. Okolnosti su doista bile različite, što više i političkim nabojem povezanim s vremenom, pa je tako i “Udovica” povremeno mijenjala ime i mjesto događanja i u svijetu i kod nas.A počelo je bezazleno nakon što se Leharu svidjela jedna satira iz vremena francusko-pruskog rata u kojoj ugled i blagajnu neke njemačke državice treba spasiti pristali ataše veleposlanstva tako što će oženiti jednu udovicu i njen imetak! No nekome se njemačka državica nije svidjela pa su Leharovi libretisti mjesto radnje preselili na jug u netom od Osmanlija oslobođenu kneževinu Crnu Goru koju iz diplomatskih obzira ipak nisu nazvali Monte Negro nego – Pontevedro.Ali je zato sve drugo bilo domorodački autentično: atašeu su dali ime Danilo, njegovom posilnom Njeguš, veleposlanika su nazvali Mirko Zeta, konzula Bogdanović, vojnog atašea Pričić…i tako redom.Jedino je naslovna junakinja ostala neutralna kao bogata i neosvojiva svjetska dama Hanna Glawari. No tu nije kraj ove operetne mimikrije jer su u Zagrebu tridesetih godina djelo igrali pod naslovom “Udovica iz Melonezije” ne bi li izbjegli politički nesporazum sa Crnom gorom!
Svijet se baš i nije brinuo oko naših političkih prilika i neprilika, “Udovica” ga je osvojila na prečac, preveli su je na desetak jezika, smjestili su je i u nijemi i u zvučni film i opet joj promijenili naslov u “Udovica iz Marsovije” s Jeanette McDonald i Mauriceom Chevalierom u glavnim ulogama, sve do suvremenih baletnih interpretacija od kojih se jedne prihvatio i slavni Maurice Bejart. Ukratko, Leharova se strastveno-sentimentalna glazbena priča prepuna valcera, kan-kana ali i naših tamburica autoru stostruko isplatila i amortizirala onaj zamašnjak bečke četverokatnice s početka ove priče.A niti jedna druga opereta nije proživjela tako burnu, danas nam se čini i po malo nategnutu povijest kao ” Vesela udovica”. U operama je, osobito kod mladog Verdija, bilo puno više ozbiljne cenzure ali da će do samocenzure u opereti doći toliko puta rijetkost je i za najozbiljnija politička vremena.
U kojem će obliku Mađari predstaviti Zagrebu svoju verziju “Udovice” za sad je još nepoznanica , no svakako će poznavatelje žanra podsjetiti da i mi operetnog konja za trku imamo. Početkom 20.stoljeća Srećko Albini skladao je a u Leipzigu praizveo svog ” Baruna Trenka” koji je svojedobno punio blagajnu kazališta Komedija.Nema ga već desetljećima kao ni drugih operetnih uradaka naših autora, osim povremeno vječnog Tijardovića i njegovih opereta “Mala Floramye” i Splitski akvarel”. A danas kad nas svojim ponosnim kasom uveseljava Kravat pukovnija , vragometni marijaterezijanski hajduk i ljubavnik pristajao bi kao saliven pitoresknom ozračju grada koji je nekad bio i operetni grad s inkasom većim od onog opernog.Na žalost oni koji bi to trebali znati ne znaju.
I opet se sve vrti oko novca, na ovaj ili onaj način. Od Leharove četverokatnice do autora koji nisu imali tu sreću. Prisjećam se za kraj anegdote koju mi je ispričala praunuka Ivana pl. Zajca. Neumoran dirigent, pedagog, organizator, onaj koji je profesionalizirao naš glazbeni život, ostavio je opus s više od tisuću skladbi. A u kući ipak njie bilo nikad dosta novca pa je Zajček često skladao i narudžbe. I tako je jedno popodne sjedio za glasovirom smišljajući novo djelo za “sutra ujutro” koje se dakako odmah i honoriralo. Trebao je predah, došao je do vrata a kad tamo vrata zaključana.Tihim glasom zazvao je suprugu: ” Natalija, ja bih kompota”.Rezolutni odgovor gospođe koja je držala sva četiri kuta kućanstva glasio je: “Nema kompota dok se ne skomponira”!
Jagoda Martinčević
Dodaj komentar