23 godine, a već 4 godine radnog iskustva. Od svoje 19. živim sam, hranim se sam i gledam u daljinu sam. I nisam starce ni kune molio, ni kad je bilo najteže. Trudio sam se i trudim se, i sada imam to što imam, dovoljno za sebe. Ali nisu svi bili moje sreće. Neki još danas muku muče, sa završenim fakultetima, godinama muke iza sebe (priznajte, fakultet nije med i mlijeko, pa makar to bila i Ekonomija), a na posao nemaju pravo. Ok, ne pričam o studentima komparativne književnosti i južnoindijske sociologije, nego o ekonomistima, pravnicima, liječnicima, znanstvenicima koji su krv mokrili nad knjigama, noći probdjeli pred ispite, a sada mogu samo gledati u prazno.
Imam prijatelja (za potrebe ove kolumne) zove se Krešo, super tip. Za akciju, a marljiv. Dobio je Krešo priliku života, uspio se s magisterijom zaposliti u struci. Dobio je otkaz za par mjeseci, došla revizija u firmu, skužili da mu šefica ima jedva završenu srednju školu i da bi Krešo trebao postati šef. Krešu su zvali u ured, uručili mu Sporazum o otkazu i nogirali ga, da ne bi neka uhljebica dobila nogu (znam Sanja, nije uhljebica hrvaCka riječ, ne brini) jer ipak ona može šefa bolje „poslovno“ zadovoljiti nego Krešo.
Krešo nije tražio mjesto šefa. Sviđalo mu se radno mjesto koje je dobio, plaća je bila mala, ali dobra, njemu s 23 godine nije ništa drugo trebalo. Iskustvo. Samo to je tražio. Nije firmu povlačio po novinama. “Ne da mi se dramiti“, odgovorio je svaki put kad su ga pitali kako to da nije tužio firmu. Krešo je pošten, ne petlja se u fazu.
Da imam novčić svaki put kad sam vidio oglas za mladu perspektivnu osobu s završenim fakultetom i 5 godina staža, imao bih novi Range Rover (luksuznije nisam htio). Nezaposlenost kao pada, više ljudi radi, indeks pada. A mladi liječnici, informatičari i ekonomisti odlaze na prvi avion za Dublin, tako smanjuju nezaposlenost.
Bez fakulteta ne možeš raditi, a fakultet ne možeš završiti bez da radiš (ili su ti mama i tata riČ – umetni slova ispred po želji). A iskustvo to malo tko priznaje. I tako nas mlade vrte u krug i tjeraju van, gdje nas cijene. Gdje se rad cijeni, a radnik poštuje. Imam ih nekoliko, u nedjelju ću biti s jednim imigrantom baš u Irskoj. Zanima me što će reći kako mu je. Znam da je sestri kupio sve i svašta, a oružar je po struci. Eto, zanimanje koje je danas ekvivalent magistru indologije i primijenjene leksikografije turskog ima posla u Irskoj. A tu, ko ga jebe. Idemo u penziju za 70, šta će nama mladi radnici. Ako im ne paše, nek idu van (K.G.K).
Mark je 23-ogodišnjak, novih svjetonazora i čudnog smisla za humor. A kulturu i zbivanja budno prati, kako bi govorio umjesto onih koji mudro šute jer se ne žele zamjeriti, jer kao Ameri viču „I plea the fifth.“
Dodaj komentar