foto: EVENTBRIT
Zagreb i Hrvatska na nogama su. Opet. Ne, nije Meljka Žarkić (podaci poznati svima kojima je već pun kufer) opet predložila referendum. Ne, nije ni Kolinda podijelila neke lijeve čokoladice, a u jeku početka kampanje ni desne, nego se medijima širi vijest o – narodnjačkom radiju. I to u Zagrebu, prijestolnici rock and rolla, punka i rapa. Ekipa se nakostriješila od same pomisli da bi, tražeći stanicu HKR mogli naići na frekvenciju s koje trešti: „Nisam bola vredan, ja sam samo jedan.“ Istina, sam ton i tekst nema neku umjetničku vrijednost, rime su silovane, a beatovi se ponavljaju od ’91., ali svejedno…. To je isto glazba. Neki ju zovu cajke, neki narodnjaci, neki šund, a tvorci „novokomponovana muzika“. A činjenica je da u društvu u kojem se subotom opijamo uz mile tonove Svetlane Cece Ražnatović, a nedjeljom s desnom rukom na prsima molimo krunicu, to i treba. Ako hitovi 70ih zaslužuju radio (tebe gledam, Antena ZG), onda zaslužuju to i narodnjaci. Barem po meni.
Kao mladi ekonomista (ne onaj što šmrće kokain, nisam na VERN-u) znam da u svijetu vlada takozvani AS-AD zakon – zakon ponude i potražnje. Ako tržište nešto treba, to mu se, radi stvaranja profita i povećanja BDP-a treba i omogućiti. Pa ako tržište zahtjeva cajke, cajke mu dajte. Nek se čuje nek se zna. A osim toga, na primjeru legalizacije marihuane u nekim državama vidimo, da je njena upotreba u padu. A samo zato jer nije više zabranjeno, nije više neprihvatljivo, nije više fetiš. Tako je i s glazbom. Ako je zabranjena, neprihvatljiva, slatko ju je slušati doma, kad te nitko ne čuje, kad te nitko ne vidi.
Kroz prozor ureda čujem, u centru Maksimira, na semaforu upravo nekome iz auta trešti Milica Pavlović mlada estradna umetnica koja pjeva besmislene stihove i mrda guzicom u spotu. I jebiga,netko to sluša. Htio ja to (kao ljubitelj dubstepa) ili ne, čujem ju. Trešti mi dok pišem, trešti dok radim. I kad pogledam, koliko god se busali u prsa, ljudi slušaju cajke. I zato nam treba radio.
Kad prestane biti zabranjeno, kad bude dostupno javno, smanjit će se. Oni koji nas maltretiraju neće više, jer i sami možemo to. Dostupno nam je, htjeli to ili ne. I zato, pozdravimo to. Olakšajmo si patnje pusteći da nas maltretiraju, jer maltretirat će sve manje i manje.
Jadranski radio je počeo puštati narodnu glazbu, i slušanost mu je narasla 100%. A o ukusima se ne raspravlja. Kao ni o radiju kojeg slušaš. Ionako ga uskoro neće više biti. Umrijet će, kao i dnevne novine, kao i fotografi. Ekstra FM će se financirati reklamama, plastičnim operacijama i botoksom. To je narodnjačka kultura. To je supkultura. Silikoni, guzice, uske haljinice su dio te supkulture. To su njena obilježja. Razbijanje čaša je način ophođenja članova. Nekad davno su punkeri imali svoj stil. Bili su supkultura. Ali jednostavno je u ljudskoj naravi, da sve što nije mainstream osudi. A licemjerno tu i tamo zaviri, da nitko ne zna u čari te supkulture. Takvi smo. Različito valja u tajnosti, a odvratno je u javnosti. Radimo jedno, a mislimo drugo. A što se tiče Extra FM, tko voli nek izvoli. Ja mu ne branim. De gustibus non discutabant.
Mark je 23-ogodišnjak, novih svjetonazora i čudnog smisla za humor. A kulturu i zbivanja budno prati, kako bi govorio umjesto onih koji mudro šute jer se ne žele zamjeriti, jer kao Ameri viču „I plea the fifth.“
Dodaj komentar