Featured Kolumne

Haye vs. Bellew: boks se vraća?

Kolumna- Mario Kruljac

U sjeni drugih sportskih događanja i bez velike pompe, pretprošle subote odvio se jedan od boljih mečeva teške katogorije zadnjih nekoliko godina. Iako je u Hrvatskoj meč prenošen na svima dostupnom TV kanalu smatram da nije dobio ni blizu onoliko pozornosti koliko zaslužuje i koliko su dobivali primjerice mečevi braće Kličko.

Bio je to uzvratni meč Davida Hayea i Tonyja Bellewa . Prvi meč, u ožujku 2017. godine, završio je pobjedom Bellewa tehničkim nokautom u 11. rundi. Haye je za vrijeme meča, tijekom 6. runde, ozlijedio ahilovu tetivu, no unatoč tome, izdržao je gotovo do kraja i mnogi su, unatoč porazu, hvalili njegov nastup.

Iako je Bellew zasluženo pobijedio, borba i dalje nije dala odgovore na neka važna pitanja s obzirom da Haye, nakon što se ozljedio, nije mogao dati svoj maksimum. Sve dvojbe su zato otklonjene u uzvratnom meču u kojemu je puno bolji Bellew nokautirao Hayea u 5. rundi. Iako je meč trajao nešto više od 4 runde imali smo puno toga za vidjeti:

Haye, iako ni blizu brz i fizički pripremljen kao u najboljim danima, pokazao je veliku želju da dođe do pobjede, iako je to jednim dijelom djelovalo isforsirano. Bellew se u taktičkom smislu puno bolje pripremio za borbu te je očito imao na umu da je Haye agresivan borac koji nastoji u svakoj prilici zadati udarac i uspostaviti dominaciju. Zato je lukavo čekao i puštao Hayea da napada i da setroši te se fokusirao na udarce iz kontri koji su pogađali Hayea velikom preciznošću. Haye je 4 puta padao i isto toliko puta se dizao, no nakon 4. puta sudac je prekinuo borbu i skratio muke Hayeu koji je jednostavno bio previše uzdrman i istrošen. Bellew je nadmudrio Hayea, a on je pokazao svu svoju srčanost kao i sposobnost da primi udarac kakvu nema puno boksača. Za Bellewa je to bio još jedan u nizu uspješno položenih ispita, a za Hayea možda i kraj karijere, vrijeme će pokazati.

Zadnje 3-4 godine boks ponovno počinje dolaziti u središte zbivanja, posebno teška kategorija koju su neki već proglasili mrtvom. Razlog tome su nova imena u svijetu ovog sporta i skidanje s trona dugogodišnjeg vladara teške kategorije, Vladimira Klička, kojeg su se svi već pomalo zasitili.

No krenimo redom. Zadnji veliki superstar ovog sporta bio je Mike Tyson koji je plijenio pozornost ne samo svojim pobjedama, sportskom zrelošću i eksplozivnošću, već i izjavama, provokacijama, ispadima i turbulentnim privatnim životom. Voljeli ga ili ne, Iron Mike je najmlađi prvak teške kategorije po WBC, WBA i IBF verzijama kojemu je to uspjelo sa samo 20 godina pobjedama protiv Trevora Berbicka, Jamesa Smitha i Tonyja Tuckera te je 9 puta obranio naslov svjetskog prvaka. S obzirom na nevjerojatnu tehničku i psihofizičku zahtjevnost ovog sporta to vam je otprilike kao da netko sa 15 godina postane prvotimac Barcelone ili Reala i od tada zabija barem 30 golova po sezoni. Ujedno je, uz Alija, Foremana, Pattersona, Witherspoona i Holyfielda jedini boksač kojemu je uspjelo ponovno osvojiti naslov svjetskog prvaka nakon što ga je izgubio.

Otprilike s padom Tysona, početkom 2000.-tih na scenu stupaju braća Vitalij i Vladimir Kličko. Era braće Kličko (iako je Vladimir službeno izgubio sve titule porazum protiv Tyson Furyja 2015.) trajati će sve do 2017. godine i meča Kličko – Joshua nakon kojeg se Vladimir Kličko oprostio od profesionalnog boksa i štafetu predao pobjedniku Joshui kao svom legitimnom i dugo iščekivanom nasljedniku koji je ujedinio titule po WBA, IBF i WBO verzijama.

Vitalij i posebno Vladimir Kličko su sigurno jedni od najboljih boraca u povijesti boksa i nitko ne smije umanjivati njihove uspjehe pod izgovorom da im borci protiv kojih su branili titulu jednostavno nisu bili dorasli ili da je njihov stil borbe bio dosadan, ziheraški i sl. Biti na vrhu tolike godine je izuzetno teško i nitko im to nema pravo osporavati. A bilo je tu i puno odličnih mečeva, primjerice onaj između Lennoxa Lewisa i Vitalija iz 2003. koji je završio tehničkim nokautom Vitalija kada je sudac između 6. i 7. runde prekinio meč. Vladimir je u početku također bio agresivan borac, međutim, na promjenu njegovog stila u više defanzivno orijentirani  je došlo pod utjecajem velikog trenera Emanuela Stewarda s kojim je započeo suradnju negdje između 2003.-2004. godine i koji je prije toga trenirao još jednog velikana, Lennoxa Lewisa, te je velikim dijelom zaslužan i za njegove uspjehe. Taj trenutak je dosta značajan, posebno za gledatelje, s obzirom da je Vladimir postao, nesporno uspješniji boksač nego ranije, ali zasigurno manje atraktivan za gledati. Njegova taktika se zasnivala na držanju distance i pogađanju prednjim direktima te udarcima prednji-zadnji direkt iz kontri, čekajući otvaranje protivnika bez ulaženja u nepotrebne rizike. Dakle vrlo slično kao i Lewis čiji stil mi se osobno nikada nije sviđao. U kombinaciji sa manje kvalitetnim protivnicima ti mečevi su često bili teško gledljivi, rekao bih i frustrirajući, jer je bila očita razlika u kvaliteti i činilo se kako je Vladimir većinu tih mečeva mogao završiti puno ranije uz samo malo više hrabrosti, posebno uzimajući u obzir njegovu savršenu konstituciju, brzinu i izdržljivost.

Treba istaknuti da je u ovom periodu na poplarnosti sve više dobivala slobodna borba unutar organizacija kao što su Pride u Japanu i UFC u Americi, a svjetski boksački centri su se iz New Jersey, New Yorka, Las Vegasa preselili u London, Mannheim i Hamburg gdje su kraljevala braća Kličko. Zapravo, dogodilo se nezamislivo: američki borci su se dolazili boriti u Europu protiv favoriziranih protivnika koji su velikim dijelom bili iz bivših sovjetskih republika, Engleske i Francuske. Da ste nekome u Americi prije 20 godina rekli da će se to dogoditi vjerojatno bi vas proglasili ludima.

I tako smo došli do jednog velikog sportskog misterija, a to je: što se dogodilo s boksom u Americi, posebno teškom kategorijom koja je bila jedna od svjetskih perjanica američkog sporta obzirom da baseball, hokej i američki nogomet nisu toliko popularni na globalnoj razini? Odnosno gdje su nestali ti silni, najčešće afroamerički borci, koji su imponirali svojom brzinom, eksplozivnošću i snagom? Ovo je posebno bitno jer je svjetska popularnost boxa u direktnoj vezi sa popularnosti boksa u Americi gdje se on razvio i nekoliko puta doživio svoje zlatno doba. A i ruku na srce, nitko nije toliko vješt u promociji, reklami i priređivanju šoua kao Amerikanci. Jedan Englez, a posebno Nijemac, jednostavno nema takav senzacionalistički pristup koji je za njihove pojmove pretjeran i nepotreban. Sjećam se kad sam bio dijete da me tata znao buditi u 4 u noći da gledamo prijenose mečeva Mavrovića, Tysona ili Hollyfielda iz zadimljenih dvorana (bolje reći sala) Las Vegaških kasina. Ring je bio okružen stolovima i sjedalima na kojima su se stiskale najveće hollywodske i sportske zvijezde u Americi, manekenke i političari, sve zbog tih nekoliko sekundi u kojima bi Tyson uništio nekog borca prije nego bi se gong uopće i oglasio.  Što se dakle dogodilo u relativno kratkom razdoblju od 10-15 godina?

Dosta sam čitao razmišljanja stručnjaka, sportskih djelatnika, novinara, samih boksača i gledatelja. Malo tko ima, ili tvrdi da ima, jedinstven odgovor na to pitanje i ističe se više okolnosti i događaja koji su doveli do današnje situacije u boksu, koja se doduše u zadnje vrijeme popravlja.

Ranije sam spomenuo da je zadnja američka boksačka zvijezda bio Mike Tyson i nakon njega u Americi se nije pojavio netko tko bi u većoj mjeri privukao pozornost publike, a Amerika od tada realno i nije imala borca ni približno Tysonovog kalibra. U svijetu boksa je do nedavno vladao Vladimir Kličko čije su borbe često bile neatraktivne i protiv boraca upitne kvalitete, i imajući u vidu da se većina tih borbi odvijala u Europi, razumljivo je da razmaženoj američkoj publici tu nije bilo puno toga bliskog i zanimljivog. Ista je stvar i sa borcima tipa Povetkin i Valujev, koje uz svo poštovanje prema njima kao osobama i njihovim uspjesima, nitko od šire publike u Americi nije posebno pratio. Istočnoeuropsku školu boxa, a posljedično i kubansku, odlikuje vrlo školski i često defanzivni pristup te su oni uvijek bliže amaterskom, olimpijskom boksu koji nije toliko atraktivan masama. Također, u Americi boks je prešao sa, uglavnom nacionalnih televizija, na pay-per-view, što je u trenucima pada njegove popularnosti sigurno bilo loše jer je prestao biti besplatno dostupan većem broju ljudi. Neki spominju i akumuliranu korupciju i kriminal koji je je uvijek u određenoj mjeri bio prisutan u boksu i da su ga ljudi poput Don Kinga srozali do te mjere da su se mladi ljudi, publika i ulagači jednostavno okrenuli novim interesima.

Ujedno, slobodna borba (MMA) postajala je sve popularnija, posebno u Americi, a sada debelo premašuje poplarnost boksa i svih drugih borilačkih sportova. Također, u Americi je došlo do veće komercijalizacije drugih sportova kao što su baseball, američki nogomet i košarka u kojima sada ne moraš biti jedan od najboljih da bi zaradio velik novac već kao solidan, prosječan, igrač u manjem klubu možeš si osigurati egzistenciju do kraja života. Imajući u vidu i puno veće rizike za zdravlje koji postoje u boksu razumljivo je da se mnogi mladi okreću drugim sportovima, u kojim je, što je također važno, lakše dobiti stipendiju za fakultet. Odnosno, mladi se okrenu boksu tek kada iz nekog razloga ne uspiju u drugim sportovima. Najbolji primjeri za to su i dalje visoko rangirani teškaši Dominic Breazeale koji je počeo boksati tek sa 23 godine i Gerald Washington koji je dugo igrao američki nogomet i prvi profesionalni meč imao je sa 30 godina!Čak i trenutno najbolji američki teškaš i dugogodišnji prvak po WBC-u Deontay Wilder je u srednjoj školi igrao američki nogomet i košarku (što se vidi po njegovoj konstituciji) i boks mu nije bio primarni sport, ali mu se ipak vrlo rano okrenuo i to prvenstveno zbog kćerkine bolesti zbog koje je morao odustati od odlaska na željeni fakultet gdje bi se bavio nekim od tih sportova. Mnogi i u toj činjenici vide problem jer smatraju da boksač koji se kasno počne ozbiljno baviti boksom teško može nadoknaditi propuštene godine i izgubljeno iskustvo. Porazan je i podatak da do Wilderovog osvajanja WBC titule 2015. godine Amerika 9 godina nije imala svjetskog teškaškog prvaka što je najdulje u povijesti.

Kao neki od argumenata pada popularnosti boksa ističu se i da, za razliku od recimo Rusije i Kube, boks nije sport koji se trenira i potiče u školama(što je razumljivo s obzirom na rizike za zdravlje) te je i iz tog razloga manje blizak djeci i mladima u Americi, a sustav natjecanja i organizacije borbi i ujedinjavanja titula je jako kompliciran i prosječnom gledatelju teško razumljiv.

Moj zaključak je da su osnovni razlozi pada popularnosti boksa u Americi nedostatak karizmatičnih persona koje smo imali krajem prošlog stoljeća, orijentacija mladih na druge sportove u kojima vide lakši put do uspjeha i osiguravanja egzistencije te popularnost slobodne borbe kao ultimativnog borilačkog sporta. Razloge kao što su nedostpnost boksa na šire dostupnim tv kanalima ne smatram odlučujućim jer se i MMA primjerice može gledati isključivo na pay-per-view kanalima pa je unatoč tome jako popularan. Smatram da je zbog MMA-a boks u Americi došao u sjenu i da je slobodna borba od publike doživljena kao stepenica više u borilačkim sportovima u odnosu na boks.

No situacija na američkoj i svjetskoj boksačkoj sceni se mijenja i u skoroj budućnosti očekujem puno zanimljivih mečeva i dolazak novih talentiranih teškaša. Uz Anthonyja Joshuu, koji me usput rečeno nije posebno impresionirao, imamo imena poput Tysona Furyja čiji se povratak treninzima željno iščekuje i koji je u meču protiv Klička iznenadio sve kvalitetom svoje borbe; Deontaya Wildera, trenutnog svjetskog prvaka po WBC-u te 24-ogodišnjeg Jermaine Franklina, mladu američku zvijezdu u usponu od koje se mnogo očekuje i koji ima 16 uzastopnih pobjeda (neporažen) otkad je postao profesionalac 2015. Bellew, iako u odličnoj formi, ali i sa 35 godina na leđima, izjavio je kako se više ne namjerava boriti u superteškoj kategoriji, već isključivo u teškoj/lakoteškoj (do 91 kg) i time otklonio mogućnost borbe sa nekim od najboljih superteškaša. Treba spomenuti i mladog Josepha Parkera, donedavnog prvaka po WBO, kojemu je Joshua u ožujku ove godine uzeo titulu, a čiji povratak u borbu za titlulu se može očekivati u budućnosti.

Vjerojatno najiščekivaniji meč superteške kategorije, a do kojeg neminovno mora doći, što zbog očekivanja javnosti, a što zbog ujedinjavanja titula je onaj između neporaženih Anthony Joshue (21-0) i Deontaya Wildera (40-0). Mislim da se s pravom može reći da će pobjednik tog meča biti legitimni nositelj titule najboljeg svjetskog teškaša.

Iskreno se nadam povratku boksa u Americi u velikom stilu jer teška kategrija bez Amerikanaca je kao svjetsko prvenstvo u nogometu bez Europljana.