Otvara ponedjeljkom tjedan karte, u kućnom haljetku, kao Marinkovićev lik, i ezoterik druge moderne hrvatske književnosti, Atma. Sjedi iza gusto pletene zavjese prozora što gleda na kulise što oponašaju uvertiru za četredesete, pa miješa karte i slaže ih pažljivo na stoljnjak. A…iako se mene sve to tiče, kako ih i meni otvara, ja ih i ne gledam, u meni je već sve steglo i odrvenilo, ja sam za tjedan već naoštren i spreman, mene karte ne zanimaju, niti kote na Dolomitima, izmjene u prvom sastavu Tekstilca, kreacije i opservacije, savjeti i taktike, ništa mene više ne zanima…ja samo čekam da jurnem u susret , gord sam i teatralan, groteskan i kazališno hrabar. Ali kako drukčije? Pa ništa drugo i nemam, mali Ford, 25 gigabajta na internetskom računu, mrežu tek ovozemaljskih saveznika, i pločicu oko vrata s “ali kako ti hoćeš, a ne kako ja hoću”..i među ušiju ciklotron s antenom. A što je to….pa kao odred poljske konjice sam između teutonaca i boljševika, moram biti naoštren. Evo i prizora ulice grada Chicaga, odavde kreće moj kazališni, klepetav eskadron.
Ali to je i biti Odjek, biti tako između bespoštednih, imati oko daždevnjaka…što vidi i u vatri, diše i zapisuje. A vama dobro jutro, niste niti vi bolji, jedino što možda to i ne znate. Zato spustite vizire, udahnite….i idemo. Neka igra započne.
Dodaj komentar