Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 9.4.2020.

Jučer sam trčao, opet, kraj Save. A bio je, jednom, važan trodnevni gost u mom društvu neki Turčin. Bilo je to godinu ili dvije nakon rata i u mojim srednjim dvadesetim, kad sam se odjednom kretao među, tada, važnim ljudima. Onako važnim da, i kad bi se prestrojili u prometu nepropisno, u crnim Audi šesticama ili, najgore, crnim Omegama …mnogi prometnik sa značkom na kapi bi uz vidljiv osmijeh zavrtio glavom, nasmijao se “da ovi uoče kako mu je drago da ih vidi i da se preporučuje”, i mahnuo rukom na pozdrav. E, i taj Turčin je bio važan po tome da je znao za svakoga što će s njime biti, što ga čeka, i je li bolestan. I uistinu, on bi dlanom prošao na lakat od tijela, a ti bi osjećao kako ti se i pod košuljom koža ježi i otvara, i sve bi ti na nekoj mješavini jezika rekao. Bio je jak, skoro debeo, i ..i vozio sam ja njega nešto, tu blizu, gdje je nekad uz Savu bio CK (centralni komitet), sad to zovu “kockica”.. Pa kaže on meni odjednom, Volvo sam vozio tada, sjećam se, “tebi je ovo mjesto važno, ajde stani da vidim i tebe, a tu ću to najlakše”. A jest, neki izvor svega je meni “tu uz Savu između kockice i mosta na zapad. Ne moja soba u kojoj sam odrastao, ne ulica, baš nasip i sve do blatne obale. I tada, u autu, stavi on taj ogroman dlan meni pred prsa , ma…..sve je “povukao prvo”. I nasmiješi se.

Tu sam, još prije škole,s ocem razbijao led na lokvama “da se netko ne posklizne”, tu sam sam i još kao dijete lutao i s Ciganima skupljao sijeno ..stavili bi me na konja i vodili, a konj bi jako mirisao i ja bi se smijao zamišljajući da me čekaju u životu velike i opasne stvari, onako velike i opasne kao u ruskoj književnosti. Tu sam imao i zakopan u vrećici hrđavi njemački pištolj kojeg sam našao na Sljemenu i u strahu ga odnio kad su ga iz zemlje iskopale dvotjedne kiše, a kojeg je netko u bijegu ili gore, odbacio u povlačenju na kraju onog rata. Tu sam , u visokoj travi čitao Start, kad je na duplerici bila Mirna Berend, tu sam kraj bicikla Rog, gol do pojasa satima vrtio nunčake, tukao se po prstima, i postajao Bruce Lee, i nosio ih pred kino Romanija , da kad me pitaju “e, imaš kaj sitnog” pokažem da sa mnom nema šale. I penjali bi se na željeznički most, pa bi vlak svirao, svirao, a mi bi se popeli na ogradu kad bi već bio blizu. I sve bi se treslo i bučilo a ja bi, kao Delon, znao da ću jednom putovati svijetom. A nisam, putovao sam Mađarskom, Balkanom i Italijom. I shvatio je Turčin da je sve to dobro, i bez ožiljaka. Pa i najgore, “kud me vodilo”. I rekao je nešto, kao, svašta ti još možeš i svašta te čeka. A ja to, to baš svašta da mogu, tek očekujem. Eto, to sam se jučer, gegajući se više nego da sam trčao, jučer sjetio. Ajd živjeli.

I, dobro vam jutro svima. Petak je, najljepši dan. Pa ću pred HRT, isto tu blizu, i onda ćemo negdje na ručak i dalje. Odmorite se za vikend, budite dobro, a i zatoplit će skoro, i ne bojte se ničega.