Čovjek je uvijek točno između prošlog i budućeg pa zakoračio ili ne. Satovi se okreću i pijesak sipi iz pješčanog sata kao što je to bilo na malim takvim satovima s kakvim su se kuhala jaja kad smo bili mali. Koračao bučno i ponosno kao prigradska vatrogasna glazba ili šutio među mačkama u potkrovlju, on se uvijek kreće, svaki dan pomakne tu papirnatu traku našeg seizmografa a koliko i kakvih ćemo amplituda mi i naš život u pedalj trake nacrtati to je različito ali ona ne staje. I ovo malo što čitate moj tekst je jedan valjak odmotao te životne trake a drugi zamotao potrošene, nemojte dakle ako ne volite ove jutarnje usklike a ako je suprotno onda mi je to drago.
Daleko od toga da za čime neučinjenim treba žaliti, time praznine još produbljujemo, daleko i od toga da ukoračiti u sutra, u danas, možemo izbjeći. Ukoračimo dakle uvijek u još bolje i gradimo lukobrane svog mira, mir nam treba da bi mogli ploviti..evo zamislite kako snažni momci ove kamene blokove polažu u proljetni dan, vjerojatno su još bile kamere poput kutija i novine su bile samo papirnate a peglalo se onim željeznim peglama u koje se stavljao žar, taj žar imajte u sebi i gradite svoje živote kakve volite i kakvi su vam lijepi i dragi, svoja pristaništa i luke od kuda ćete se zalijetati na debelo more trgovati svilom, uljem i bojama.
Dobro vam jutrom želim. Nek se razmakne čelni red vašeg konjaništva i istrči naprijed ono najbolje u vama, ono lijepo i razigrano, ono zauvijek mlado i neukrotivo, ono zaljubljeno i kreativno, ono što nikakve nedaće niti tuge nisu mogle doseći niti slomiti. Onaj slap koji nosite, koji vam je darovan dok ste još bili prvo iskrenje u oblaku.
Dodaj komentar