Kolumne

Dobro jutro, 9.2.2020.

Negdje u meni i odavno postoji uvjerenje da će tjedan ostvarivati što nedjelja odmrzne. Ne što zamisli, nemam ja što nedjeljom planirati, nedjeljom se moje misli ne roje nad kartom napada i računima nego se povuku beskrajno unutra u kuglicu od žada o kojoj sve ovisi. Kad ju leće ponedjeljka osvijetle onda ona sjaji kroz njih i kako ju je ona, nedjelja, ugrijala  to se pretvori u dah, u svjetlost, u stvarnost, i to bude. I svako jutro tako, bude mala nedjelja.
I nekad bude ona pećina iz koje gledam i ližem gdje me sačma dohvatila, nekad brodogradilište gdje se vare bokovi nemirnog krstaša, nekad samostan u kojem se trgovci suknom pričešćuju pred put u Damask, nad svim tim slojevima moja malograđanska, moja dobra i neumorna mitteleuropska priroda jede svoj nedjeljni ručak i nevješto se šali dok ju oblista Lovorkin osmijeh. I kao stari činovnik sa žičanim naočalama ja jedem juhu i čekam ono što moje podneblje jest- maglene ulice i koraci kolportera, sva iskušenja što naslovi koje u svojim naramcima nose.
Dobro vam jutro, ne bavite se nedjeljom konkretnim nego sobom, konkretno će biti tek odsjaj i odjek melodija i knjiga uz koje ćete zadrijemati. Dobro vam jutro. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara