Dok prijestolnice kontinenta podrhtavaju pod novim svojim iskušenjima i mnoštvima koja pripremaju novog Zhivaga i novu Larinu pjesmu, dok cijela piramida sudbina naroda, pojedinaca, gleda na koju stranu prevrnuti i okrenuti zbivanja koja će dotrčati nekog maglenog jutra do svakog od nas ili nam noću udariti na vrata, nas se dvoje u svojim malim životima i okolnostima sklonimo od te buke na Kaštel i nama su tada vidljivi samo naši osmijesi i dvojbe, naše malo klupko stvarnosti na obroncima planetarnih zbivanja. I ne postoji više, bujice i slapovi sazdani su od malih sudbina što u nekom času postanu bujica i poplava a da istodobno u svakoj kuca njeno vlastito srce neizvjesnosti, planova i sumnji, toplina i prisnosti što ga povijest želi dotaknuti ili uznemiriti a ono se ne da. Gledaju nas opčiniti epohalni potresi, mi razgovaramo o nacrtima, o blagdanima ovog prosinca, o tome kako se pokvario neki restoran na zapadu našeg grada a kako je tu uvijek dobro, o iskrenjima naših starih tema i kako smo još mladi. Jedan trenutak u meni uvijek bljesne u neku budućnost u kojoj ćemo se ove subote prisjetiti među stotinu drugih baš po nečem i ja gotovo vidim kako stojim uz jedan prozor kad mi se za dvadeset godina ukaže prizor nas i vidjeti kako nam se usne pokreću i ruke, kako objašnjavamo, i reći- znaš Gordana, sjetio sam se sad baš jedne naše večeri na Kaštelu u Karlovcu, onda kad si iz vožnje fotografirala nebo jer je bilo…a ti ćeš me prekinuti i reći “znam”.
Živite svoje živote i njegove subote, budite se nedjeljom topli, ne bojte se ničega i ne bojte se voljeti život, sebe i međusobno, pa da nas i ne znam što čeka kao pucketave sićušne elektrone ili sve zajedno. Budite se polako, čitajte Odjek, ne čitajte, život je uvijek tu. Dobro vam jutro 9.12. 2018.
Dodaj komentar