Panoramski snimak prikaže cjelinu ali pojednostavi, detalji su detalji ali nas zbune i zaborave cjelinu ..jučer smo šetali gradom i evo dokaza. Da, kad su naše poruke jake one zaborave svoju intimu kao čovjek koji se u brzini i nevolji seli i pakira. Moja je navika cjelinu vidjeti u par detalja, imam taj dar tako prepoznati i pohraniti u svoju živu mapu što je moj nevidljivi ja nosi korak uz mene i primjećuje i pamti. Nisu to detalji kakve je opisivao Sherlock Holmes, to su što je on vidio činjenični pikseli i forenzične fusnote. Ja pamtim djevojčicu davno, u Slavoniji, kako prolazeći kraj mene napuštajući dom u koloni skriva rukom mjesto na haljini koje je poderano držeći ga kako je mislila da dame drže na balovima velikih gradova svoju odjeću. Eto to sam zapamtio i kako sam bješnje otvorio i nespretnije limenku sardina taj dan i zalio se uljem. Pa čitav rat stane u to, svi ratovi, ne treba mi tuđih parola i gluposti punih samohvale i lažne uznositosti. Samo taj pokret rukom i moj pokret sat kasnije, oba nespretna i životna. Ja pamtim kako sam se sav ispekao kad sam jeo vrelu pogaču u ulju nakon što sam prvi put ušao u kuću strave u lunaparku na kraju grada pa se time nagrađivao jer sam ostao pribran i kako sam mislio – eto, sad sam svemu dorastao, sad sam pravi muškarac iz western filmova koji završavaju malo prije osam.
Pamtite i primjećujte život, sokolovi,na fotografskim pločama svojih neuronskih rojeva, mirise i zvukove, radosti i tuge.
Dobro vam jutro, opašimo se za dan. Neka iskre pod našim koracima iskaču, neka vas preplavi istodobno radost i mir.
Dodaj komentar