Koliko pjevanja Ilijade ili prezimena maršala kojima je vedrio i oblačio Bonaparte znamo naizust ili nabrojati neću reći nikad da je bezvrijedno, biti okretan i uvjerljiv prodavač životnog osiguranja Merkur ili nekog drugog s pločicama na Peugeotu koje sadrže šifru agenta i inicijale… imamo razna znanja i vještine, različito smo darovani, uporni, građeni, šarmantni, različito se rano budimo, tečno govorimo, različito smo rasli i stasali. Sve je to još građevina ili strojarstvo nas, neka endokrinologija, različito…zračimo, što mi izaziva neku blagu odvratnost kad se za nekoga kaže da zrači ovako ili onako jer se želi time nešto napreskokce zaokružiti a da se ne ide u one glupe opise kakve je u svojim romanima imao Karl May kad opisuje trapere i indijanske poglavice. Ali ok, sve je to nešto.
Među svim tim žirometrima i vretenastim mišićima, osjećajima za lijepo i desecima modula i opreme koje imamo kao pojedninci ili smo ih pokupili plemenski ili naraštajem, odgojem ili iskustvom, neupotrebljivo i beskorisno za ovozemaljske potrebe, nekad i štetno, stoji u nekom sobičku nas ako nas zamislimo kao zgradu, malo ogledalce prekriveno s kuhinjskom krpom s natpisom Faks Helizim, to je instrument samopromatranja. Ne mislim tu na ono glavno ogledalo pred koje kad stanemo kažemo “ugojio si se, momak” ili popravljamo košulju, mislim na ogledalo koje odgovara na pitanje što i zašto želimo i zašto to želimo. Da, to je vrlo beskorisno i subverzivno, vrlo zaigrano ogledalce, na njega ne vješamo natpise “bogati ljudi ne gledaju u prošlost” ili “sto dolara stvorit će još dvjesto” , tu nema “mi gradimo prugu-pruga gradi nas”, to je neko….ogledalo (skoro sam rekao “semitsko” ali nije trenutak, mogu reći i “čehovljansko”, malo podrugljivo a nama tj sebi sklono, kao Jeewes ogledalo koje kaže usput..evo, najbolje će biti na mom primjeru objasniti, bit ću kao Marie i Pierre Curie…
Ja sam namislio za vikend slagati, lijepiti na zid u dnevnom boravku na zid kameni klinker, one male kockice od bračkog kamena koji pretvore dnevni boravak iz nečeg običnog u AAA prostor. I ja znam, ZNAM dakle, strukturu i razloge te motivacije, ne koštaju te kockice puno a “ljepše se vidi”, znam to raditi jer kad sam bio pravni savjetnik posrnulog giganta kamenarske industrije sam to i naučio iz mješavine snobovskih i svejedsko pohlepnih razloga, dakle ispast ću radnik i neimar za malo para, vješt majstor, pregalac (!) a postići ću dojam i svoj i prostora, otpijat ću iz boce Velebitsko pivo, crno, špinčiti se (konačno, ostat će u povijesti da “je to Vanja radio” kao Hadrijanov zid a i kad bude ona udovica moći ću kao mali poltergeist srušiti taj kamen ako nekog mužkog pozove na čaj i zatrpati ih), i..izgubi s tim ogledalcem koje sve ovo vidi i raspoznaje moj plan svoju grandioznu, mitsku, zadivljujuću nakanu, pročita me (sam sebe pročitam), ali nikako neću zato odustati, samo ću se sam sebi malo narugati kao da smo skupa studirali pa se podbadamo već dugo i s ljubavlju, eto ..tako je to, dakle to ogledalce nas štiti samo od svojih vlastitih mistifikacija. A kad vidite da se ulice i trgovi zovu najviše po luđacima i psihopatima onda je jasno da ovakva sitnograđanska introspekcija ne služi uspjehu, ne služi nužno niti zdravlju, ali ja je ne bih mijenjao …kao Mišo Kovač svog psa Šarka a m našeg poručnika Bagginsa, on samo jede, zajebava i sere ali mi ga volimo kao sebe. Tjera nas da se brinemo, prodaje nam svoju mimikriju pod ljubav, bezbrižan je i beskoristan ali ima “ono nešto”, to nešto ima naša sposobnost, naše svojstvo zapravo, da sebe pročitamo kao mlada žena svog udvarača.
Eto, njegujte kod sebe tu nepozvanu i kritičku a blagu, tu zabavnu i demistificirajuću stranu. Neće ona okrenuti milijune ali bar nećete pisati za sebe ” osjećajan ali borac” i slične gluparije, možda i hoćete ali ćete znati da muljate a i to je nešto. Daje košulji života broj više oko vrata a ne demotivira.
Dobro vam jutro! Idemo, nama nije za čekati, kako bi uzviknuo neki lik od Šenoe ili Kumičića.
Dodaj komentar