Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 9.10.2021.

Kad sam upisao pravo, u vrijeme Azre i napetosti u rudniku Trepča, sveučilišna je knjižnica i čitaonica bila zgrada Rudolfa Lubynskog pod onim brončanim sovama, imao sam od jednog susjeda kupljen, stariji ali upadljivo lijep balonac Burberry, iznajmljen stan u Jagićevoj 17, sa žoharima, bordo kaminom, i susjedom Betikom čiji je unuk imao četrdesetak, s kojom sam dijelio u polustubištu zahod, a on bi noću dolazio pijan, i galamio, ljut nad svojim propalim životom, brakom, i sudbinom. Činio sam se sebi, i zbog tog, pitomog a odraslog odlaska iz roditeljske kuće južno od Savske, i zbog povremenih, ranojutarnjih odlazaka u Sesvete gdje bi u čas pretovario vagon cementa iz vagona u kakav šleper, i zbog tih sova i zgrade fakulteta, Kavkaza, i lule koju sam pušio tada, pa i eseja i pjesama koje sam pisao na šmir papiru, sasvim dorastao, hesseovski kulturno bezvremen, dovoljno bespomoćan da taj životni trenutak bude romantičan, ali ne toliko da može u čas postati tragičan. A već se i oblačilo, bilo je to vrijeme Gazimestana 1989., jednog društvenog i klaustrofobočnog apscesa, u kojem sam osjećao “da će nešto veliko biti”, da će biti jače od mene, i da me ta zbivanja mogu poklopiti kao što se žohar poklopi smotanim Danasom, ili skriptom.

Ali u mom stanu, događao se i društveni život jednog kruga iz mog naraštaja, zalazili su tamo, pa neki i danas moćni ljudi politike i društva, čitalo se amaterske prijevode T. S Elliota, polemiziralo o komunizmu i Katynskoj šumi, o Grassu, o prvim mitinzima jogurt revolucije, člancima u Nin-u, i pripremala ad hoc pizza od toga “tko bi što donio”, uz razgovor i vinjak Zlatni dorat.

U tom društvenom trenutku, koji smo različito neposredno svi osjećali kao neku vrst povijesne kladionice, moj problem je bio što…. i nisam ja htio u toj kladionici izvući zgoditak koji je moguće izraziti brojem, mene je brinulo hoće li profitirati estetska mjera moje sudbine, kako da se kroz te povijesne valjke koji se počinju s sudarati, a da preživim, a i da ostanem literarno lijep… negdje u nekoj eterskoj povijesti koja će se negdje, valjda nad Jungfrau jednom pisati. Lijep ne fizički, nego po mjerilima koje su postavili Heine i… ma. Srce bude mlado i gladno vlastitih nagnuća i vizija svoje uloge, a i nikad se ne izliječi do kraja.

I tu ću sad stati, u svojoj jutarnjoj, džepnoj reminiscenciji, tek da vam poželim dobro jutro, a drugi ću put nastaviti. Jer…. pa i ovo što sad, tu, pripovjedam, tako je blisko onim tadašnjim večerima kojim smo pipali svoje vrijeme. A od toga se, od naših prisjećajućih riječi, jednako sastoji meso naših sadašnjih života. Idemo sad, čitajte Odjek, i njušite zrak svog, ovog, našeg vremena.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara