Tek je noć razapela svoj nebeski šator, možda je tek sat poslije ponoći. A kada bih jedno mogao uvjeriti i nagovoriti druge, to bi bilo da se ne boje biti, ne što su ih učili i navikli nego što jesu. Zaviriti iza živice onoga što priznajemo za stvarnost… pa ovo je vidljivo i konkretno samo vježbalište za grenadire. Ali tamo negdje iza scene te suhe stvarnosti nije tako. Iza ovog tlocrtnog i logičnog, tek života koji je zapravo samo posljedica, u snenoj sjeni zaboravljenih drvoreda i napuštenih strojarnica Vodoprivrede, odvija se i buja svijet emocionalan, gust i prohodan, bezgraničan, nije to samo mašta, to je temelj i izvornik a ovo je, tvrdo, teško i uzaludno, samo kopija. U ljudskoj je prirodi da se boji svoje mekoće i prozračnosti, čovjek voli biti težak i konkretan, tamo toga nema. Tamo stalno i pomalo puše. To kako i čime pišem, i to čime vi zapravo čitate, to je taj svijet.
Pa ipak, dobro je staviti uho na zemlju, čuti što u nama klija i niče, što u nama i vene. Nemojte se toga bojati, sebe se ne treba bojati. Da i misle o vama da ste i malo ludi… ništa zato, u boje ne vjeruju samo oni koji ih ne vide. Zato sanjajte, maštajte, nadasve budite.
I čitajte Odjek, on je tu zbog vas. Čak i da pregazite, bosi, taj nesuvisli, taj potok života. čitajte Odjek.
Dodaj komentar