Ono što najviše ljudima promakne to je svijest da je to sad to. Za nečim žalimo što nije bilo drukčije ili čekamo nešto da bude jednom drukčije i oboje od toga prolazi kao vlak. Možda teretni i sporo kao ravničarska rijeka ali mi i nismo rijeka nego granje koje rijeka prevrće, vrti, uz čije obale se zaplete, koje tone, ali i dok spavamo ga nepovratno nosi dalje kroz njegove dane. Razlog je ovome što odzvanja u nama puno očekivanja, mnoga od njih i nisu naša, neka jesu i koja smo još sasvim davno zamislili pa ih sabotiramo ili odgađamo da ne naruše druga krhka naša i tuđa opet očekivanja ali i to takvo ..je to. To sad, to je baš to. I bolji ste kakvi jeste nego kakvi mislite da trebate biti, sav bijes i tuga i nastaju od muke i sumnje a ne zbog vas, ustajte polako u ovu subotu.
I neka odzvanjaju vaši koraci ulicama, volite se, učite jezike, trgujte, pišite. Danas je vaš dan. I čitajte Odjek.
Dodaj komentar