Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 8.12.2022.

Nešto sam vam naumio ispričati o tome kako se sve smanji kako mi rastemo i kako se mi mijenjamo, ali tek to znamo jer nam se čini da se svijet mijenja. Na svakom koraku. Sa dvadesetak godina…ušao sam opet u osmoškolsku dvoranu u kojoj smo u mom djetinjstvu i učeništvu imali priredbe i kinoprojekcije. Tražio sam početkom rata jednog, a lokalna brigada se okupljala i spavala prvu noć baš po školama i njihovim dvoranama…ja sam već bio pod oružjem koje sam primio tjedan i pol ranije i u drugoj školi i tražio sam jednog tko se upravo budio u Savskoj, u zgradi škole gdje nisam bio tek osam godina. Kako samo i koliko mi se učinila manja ta prostorija…kao veća učionica! Stajao sam zatečen, meni je taj prostor ostao u glavi bar trostruko prostraniji, monumentalniji i svečaniji, činilo mi se nemoguće da se tako smanjio. Činilo bi se i nemoguće da ću ga opet posjetiti u tim okolnostima, sve je mirisalo na onu mast kojom se konzervira oružje, na kožu novih čizama i remenja, sve je odzvanjalo, toptalo, čuli su se glasovi tih novih, nekad su ti glasovi mahom i išli u tu školu nekad..ja sam htio da taj netko pređe u moju mini formaciju, nije tada bilo mobilnih telefona ili čega, i ja sam po učionicama tražio toga K. i svuda pitao za njega, ljudi su po hodnicima otvarali konzerve i razgledali opremu i dijelili…ali su se i učionice meni činile manje, i hodnici, i klupe, a ja nisam bio nešto fizički veći nego sa četrnaest, kad sam otišao iz te zgrade. On je u onoj prvoj vojsci bio snajperist, imao je i svoj lovački karabin s optikom, nama je takav trebao pa sam ga išao nagovoriti…i preuzeti kao za igru graničara ili kakav školski nogometni sastav. Čak sam se tom prilikom popeo na pozornicu te dvorane i stao pred mikrofon prisjetiti se tih recitacija i …eto, zvuči malo na Thomasa Manna.

Stvar je da sam tamo, nekad, bio tek prvašić sa školskom torbom na leđima i tu torbu još pamtim, svaki džep na njoj. Tada sam ju koristio kao stativu gola za poslije škole…a pamtim svaki pretinac, i prvu pernicu i papuče na koje su moji napisali iznutra “lijeva” i “desna” jer sam ja to često naopako navukao..možda jer sam ljevak.

Ostali su nam ljudi veći i strašniji, kina veća i privlačnija, škole veće i ozbiljnije….i mi sebi možda buntovniji ili pametniji, tko zna kako je sve uistinu izgledalo.

Dobro vam jutro.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara