Kolumne

DOBRO JUTRO 7.9.2021.

U jednoj su, tihoj i izduženoj dvorani mojih zagrebačkih sjećanja s kraja prošlog stoljeća, na zidovima samo parkovi. Slike gustih boja, s puno zelene, oker i žute, u jednostavnim furnirskim okvirima boje badema. I baš takvi, tako pucketavi, ozonski, idealizirani, i sa svojim kamenim ribarima, svjetiljkama i paviljonima, puni su tihe i nevidljive vatre. To je moja životna priča, zadihana i još odlikaški vedra, istrčala pred devedesete da ju one dohvate, skvrnave i stisnu, učine teškom i grubom, pa prekorače i odbace. A ona im je trčala ravno u ruke, ništa ju nije mimoišlo i štedjelo, možda i baš zato… izmorena i puna tragova šiblja i iz betona virećih armatura, iz tih je godina izašla a da im se nije predala. Kako je znala. Ostarila i otežala, možda je mogla i bolje proći, možda i neshvaćena, ali bez one praznine u očima koju imaju duboko nesretni ljudi, pa po mjerilima ovoga svijeta već uspjeli ili ne. I ta biografija još osjeća svoje burne i samosvjesne prečace i staze, nekad i tjeskobne i uske, ali ljepotu prvih svitanja svojih dana je sačuvala svojih životnih artroza.

Dobro vam jutro, vi koji ste taj cross country jednako trčali. hladan i krut, bar na jedan način i gladan, ali je duh vaš ostao svijetao i zvonak. Čak ako i nekad zamišljen.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara