Kolumne

DOBRO JUTRO, 7.5. 2021.

Već dugo nisam noću čuo avionske motore, ali one klipne, mukle, što se dugo čuju, negdje u  oblacima. Njih već dugo nema više. Pa pomislim, u mraku, da nije to neki ventil koji vibrira, ili sanjam da sam opet dijete, ili čak i jesam.. jer sam propao slučajno kroz neki vremenski tobogan.

Ali ne pomičem se ja, još ne mogu, samo čekam shvatiti  da kad sam ja to sad, i gdje sam. A svoje tijelo još ne osjećam, samo čujem kako na nebu vrti, svrdla, onaj mukli i duboki zvuk. Eh, ako jesam “opet onda” , pa toliko moram i mogu toga drugačije, mudrije, bolje, manje uzaludno, i u svojim.. od umišljenosti rasipničkim stranputicama što vode u sivila, u kanale, u razrušene  industrijske zone, istočnoeuropski sive i zatvorene, iz kojih se teško izvući. I onda me u čas prestravi. Da će se moja kuglica… možda pametnije kotrljati i odbijati, ali da će me dovesti negdje drugdje. A ne gdje i kako sam sinoć zaspao, da ću biti negdje bolje, ali drugdje. I osjetim se u tome potpuno sam, stravično sam.

I to me trzne, vrati, i shvatim da sam tu. U svim svojim izgubljenim vremenima i utakmicama, iza svih svojih sivila i lažnih nada i poraza. Ali tu, tu gdje imam zašto, gdje toliko još nisam, ali gdje i odkud jedino mogu biti. I gdje jedino, gdje jedino nisam tako strašno sam. 
I to me trzne, možda i spasi i vrati, ali što, ja sam baš gdje trebam, gdje želim, gdje pripadam. Pa da sam samo na jedan vlak stigao, od svih na koje sam u životu  zakasnio, samo se od jedne bukve pod drukčijim kutem odbio, možda ne bi bio sad tu i tako. Gdje trebam biti, gdje me se treba da jesam.


Dobro vam jutro, eto, spasilo me noćas, da me ne odnese, ne vrati pa ispusti negdje zvuk četveromotorca. Pa da izgubim svoj sretan, svoj dabrovski, svoj jedini i spasonosni sad. Toliko moj.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara