Nekad tako otvoreno izjaše u mamuzama od malaškog srebra, propne se na nebeskom travnjaku i ravna vodama zemlje i nesanicama djevojaka i mladića. Svi ga tada fotografiramo i objavljujemo, sviramo odsutnije, slušamo glazbu drukčije, svi osjećamo da je u punoj snazi naš vječni suputnik, vječni noćni stražar i vječni bjegunac istodobno.
Pred jutro ode, ostavi i ljude i mora i ode. A mi budimo, netko i malo teže, i krećemo svaki za svojom putanjom kako mjesec za svojom.
Dobro vam jutro moji prijatelji, male točke zakona gravitacije i vlastitih priroda što nas sve vrti i okreće. Udarimo se po koljenima i skočimo u dan. U svojim kapsulama životne sile, među kazaljkama nebeskog sata, među pribadačama na svojim papirnatim trakama vremenskih crta na zidu svojoj učionica.
Dodaj komentar