A nekad bi i da su opreznije sadili lozu kad su me okopali da budem vinograd, da su sadili rjeđe i vezali jače, da su birali mlađe i svjetlije sorte i rezali više. Ali nisu, sadili su gusto i nasumično i nisu niti vezali ni obrezivali nego puštali da se zgusne i prestiže, i nisu to bili baš vinogradari nego ljudi što su ostavljali u zemlji knjige, stare riječi i željezo. Svi smo nikli i rasli, svi živimo i jesmo kako nas je dopalo i kako s vremenom širimo granje i ruke prema suncu koje jutrom izjaše da nas grije, grize, hrabri i potiče pa kako tko s tim može, zna i kako te kilovate šećera i topline kroti i usmjeruje.
U čamcima svojih zadanosti, u svojim gladima i lektirama, u zagrljajima svojih strasti i strahova, nas što nosi a što samo veslamo ali ja mislim da nas više nosi nego veslamo. Evo i danas ćemo tako, moji dobri nepoznati prijatelji, dobri i svojim kurentima i strujama pomagani i nošeni, i dane što su pred nama a ja ih bar vidim proljetnim voćnjakom što bukti u cvatu i diše.
Dobro vam jutro, dok se ne razdani išao sam po gorivo i duhan, sad je vrijeme širiti karte i ucrtavati plan napada i krenuti u četvrtak koji nas sve čeka i od kojeg čekamo da nas razigra i zabavi, ustajte brzo da nam niti predhodnice ne pobjegnu. I čitajte Odjek, on je vaš jutarnji prijatelj i hrabritelj, vaš srčani propovjednik običnih, sasvim ljudskih riječi i istina.
Dodaj komentar