Kolumne

Dobro jutro 7.11.

Jutarnje su magle ove jeseni posebno lijepe, one su to na način koji nisam siguran da ga lako mogu objasniti a i ne znam da je dobro uzurpirati prostor svoje stalne jutarnje kolumne kojom vas redovito pozdravim kao da sam vas na kratko sreo u ovom prizoru i  u ranoj šetnji s mojim kratkonogim Bagginsom. Kako “dobro jutro” i nije neka planetarna instalacija duha ja ipak to mogu riskirati. Ali magle, one su lijepe baš kroz svoju negaciju, one su zapravo demistificirajuće, prizor ulice u magli to ne bi smio biti, evo fotografije koja je očito nevješto obrađena kako bi djelovala još maglenija, kako bi svjetlo bilo bezvremensko i sudbonosno , zrak gust i mokar, kako bi cijeli prizor bio dorasla ilustracija ovom bizarnom vremenu u kojem, bar u javnom obraćanju malo tko i  izriče nešto što nije u svojoj ambiciji biti intenzivno dovedeno do teškog plagijata.

Magle jutara zagrebačkog studenog jednostavno nisu takve, niti su tako guste niti tako sudbonosno akromatske, one samo drijemaju nad gradom u trenutku kad u opisima sebe i društva dominiraju prizori i tvrdnje koje su boldirane do izopačenog, do smiješnog na jedan gorak način. Vrijeme je takvo da se ono odreklo svake iznijansiranosti u obraćanju, prostor riječi i fotografije podsjeća na viku pijanih ili na drugi način nedosljedno egzaltiranih ljudi koji pokušavaju iz sebe reći nešto osobito važno, sve dok na štednjaku griju vodu u crvenoj džezvi s bijelim točkama i uzvikuju o tome kako su opaki u svojoj borbi za mir, rasu, mir u svijetu, rat u svijetu, u svojoj erotičnoj neodoljivosti i karizmi, još u tajicama ili trenirkama sa borongajskih štandova ili donjegradskih dućana, ljudi se fotografiraju sa strojnicama, u pozama vjerskih proroka, gangstera, bonvivana, ne može niti magla u pet u jutro biti manje od toga. Iz nje mora moći izroniti bar neka paravojna sila, Sinatra, ili bar uklet ljubavnik pogleda kao dvije žerave, raspojasani tamburaši, nikako kamion koji razvozi pecivo koje će se za sat prodavati i rezati salama i sir a što je gorka stvarnost.

Tonovi su u tom faradayovom kavezu počeli stvarati svoj suprotni pol, to jasno vidim, loša ekstaza i uplašeni narcizam postali su do te mjere socijalna obaveza da se počeo javljati na ovo jedan revolt koji je sve osim ravnodušnosti. Informacije i osobna svjedočanstva postali su izluđujući pokušaji rukovanja elektrošokerom čovjeka po čovjeku, od sveg tog nadrifanatizma i bljutavih ekspresija kako se razvratno ili moralno, ljudi će početi bježati u sasvim jestivu i lijepu stvarnost, to je ono što nas neizbježno čeka.

Tako da, dobro jutro, dobri ljudi. Slobodno budite tek kupci svojih piroški i idemo u dan, u njemu nema grandioznog niti očajnog, taj dan je lijep neovisno. Ljubite se, vozite kroz gradsku vrevu koja upravo počinje, idite na izlete i čitajte knjige, radite svoje poslove ozbiljno i brinite se slobodno ali ne previše. Sve je dobro. I pišite, obavezno pišite, ne štedimo se međusobno..

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara