Kolumne

DOBRO JUTRO 7.1.2022.

mde

Nekom od odječkih čitatelja radno, nekom božićno, nekom spojeno, ali prvo čestitajmo svi onima kojima je božićno.

A od kad sam bio dijete, eto i sve do sad, nikad nisam imao sreće s tim datumima, i kad tko i što slavi, kiti i baš iznosi bor ili jelku, ali se sjećam jedne moje osmoškolske kolegice koja je živjela u maloj kući na mjestu današnje Zagrepčanke u Savskoj, odselila se zbog gradnje te najviše zgrade u gradu, nedaleko, i koja je bila patnja svima nama na početku osamdesetih. I imala prezime kao onaj partizanski, lički general, koji je ostao zapamćen po kraju onog rata, a čije prezime na talijanskom znači “dosta”.

I ja sam došao na današnji dan, tobož po neke bilježnice, i da vidim što sam propustio.. zbog angine, i jeo te “njihove kolače”, i shvatio da se u tim različitim datumima, pa još u relaciji sa crvenim režimom, u punoj kući gostiju nešto mjeri i spominje, i gleda što ja uopće mislim, vidim, i razumijem. A ja nisam vidio, mislio, niti razumio ništa, samo kose plave, eto, gradsko čeljade, to je asfalt, i moja glava blesava, osobito što je nedugo prije umro onaj kumrovački i doživotni, pa je svak svakog još pažljivije gledao. Ja ne, ja sam gledao kolače, kose plave, i razmišljao koliko frajerski sam parkirao Rog bicikl, možeš misliti. I možda je to blagoslov da sam dugo bio izvan svega, možda to i razmazi mlado biće, ali eto…. nadoknadio sam.

A još smo mi i govorili kaj, njeni nisu, a u svojoj intelektualnoj revnosti niti moji, oni su čak govorili “ja bih” , a to je meni bilo previše školski, uredno i premalo haharski.

Ali sad znam sve te datume, shvaćam sve te okolnosti i kaj se kad smjelo reći, pa se i mnogi čude koliko pamtim. Sretan Božić, sretan radni dan, i sretan svima koji su spojili. Ajmo!

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara