Postoji jedno moje cjeloživotno tajno pitanje o mom životu i životima i podnebljima koji se dodiruju s mojim, sasvim intimno, koje nikada nisam uspio nekom kvalitetno postaviti (ili se pravim da nisam), nedjelja je, za mene vrlo radna nedjelja pa u tišini jutarnje kave mogu i riskirati opet pokušati.
Vjerovali ili ne, mene nije mimoišlo niti mimoilazi život sa svim svojim vjetrovima, zamkama i olujama, čak bi se usudio reći kako se moj put nije libio ulaziti sasvim duboko u onu dramatiku koju je moguće postići kao sasvim ovozemaljsko biće, susreo sam u moru zimi velikog morskog psa, jedna granata je u tom životu pala tako naglo i tako blizu da je raskolila stablo na koje sam bio naslonjen, ljudi kojima sam iz poslovnih razloga stao na put u sasvim civilnim i mirnodopskim okolnostima uistinu su bili ljuti, naoružani i navikli to koristiti, vidio sam i doživio svašta u panonskoj ravnici, dinarskom masivu i bosanskim vrletima, a…a sve je ostalo u rakursu češke komedije ili ukupne mitteleuropske kinematografije koja je sasvim uljuđeno, istodobno i zakopčana i pristojna, zlobna ali vrlo umjereno zlobna je bila redateljska volja. Jer…jer kad se malo udaljiš sve je bilo bitno više jestivo nego sam mislio, sve je imalo dozu humora, čak sam na jednoj svadbi u Solunu smirivao poludjelog oca nevjeste da se ne pobije s obitelji s kojom sam trebao nešto za moju stranu bitno dogovoriti a starac je, ekstremno lijeve orijentacije, mislio da i moja crvena kravata znači da sam uistinu desna ruka lokalnog nekadašnjeg povjerenika pokreta Markosa Vafiadisa koji je navodno (ne Markos nego taj lokalni), moj dvojnik i obratno, zapravo da sam to ja, on, bilo kako. Mi smo se lovili po dvorani cijelu noć, on je dizao svjetsku revoluciju a ja sam gledao da u tome ne uspije i uništi mi posao ali- bilo je jasno da je taj ukupni film komedija apsurda a nikako nešto drugo. Ukupni od 1968.
Ali sve je to ostalo tako da je bitno više “zvučalo ako se izgovori” nego uistinu bilo. I neonacisti i islamski ekstremisti i razni zlotvori i razni drugi, dapače dobročinitelji, bili su uvijek manje spektakularni nego sam očekivao a, bome, i međusobno sličniji nego bi smjeli biti. Nazovimo radnim aksiomom ukupan dojam koji kaže- sve je na svijetu bitno manje nego se čini. Na sahranama gledamo tko s kim i kako se uredio, na bebama na koga sve sliče a ljudi u bolnicama i s najsmrtonosnijim dijagnozama ogovaraju one koji su im došli u posjetu, u kaznionama se igra odbojka a što se radi na društvenim mrežama je tek lunapark apsurda i preuveličavanja- sve je, braćo i sestre, sasvim skrojeno za ljude a mi od toga radimo predstavu. I ne podbacujemo, nikako. Ali pa što onda.
Tako sam vam htio zaželjeti dobro jutro, šapnuti da je,zapravo, sve ok. Čitajte Odjek, jedite krafne, slobodno se volite i mrzite onako ljudski i narodno, nedosljedno se mrzite a s blagošću i strasti istodobno se volite. Ali smijete se i podbadati jer bolje i to nego da vas muči kiselina, čak i tada možete gutati sodu bikarbonu i objašnjavati kako je onaj davno dobio Nobela jer je otkrio da ona rješava sve što čovjeka muči. Živjeli.
Dodaj komentar