Vozim pred jutro, noću. Pred jutro smo još više oblak što se oko nas vuče i grije, steže i što nas prati i prestiže, množina glazbe i iskrenja, topao vektorski snop naših predodžbi, korektiva i identiteta.
I tada sam “Brucia la luna n’cielu e ju bruciu d’amuri
Focu ca si consuma comu lu me cori ” korzikanski čvrsta slika pripadnosti u sentimentu Nina Rote, i odzvanjaju zvuci i mirisi noći u kršu i naslijeđa njegove bespoštedne emocije dobijene kao zakladu i hipotekarno založno pravo u duši, još od tvrdih i incestuoznih sukoba njegovog duha u četrdesetima, sve što nas čini i prati se roji kad vozimo noću, udara u lim na motoru i udara poput kiše po staklima…meni je dano taj oblak vidjeti i čuti s posebnom jasnoćom, čuti i vidjeti jasno poput hrpe foto albuma i gramofonskih ploča rasutih nekim vjetrovitim prizemljem.
Kad vozim noću nosi me isti onaj sirov i jednostavan polet koji jesam, on je pun ljubavi kao i danju, samo što vidim sve oštrice koje su ga tesale, zime i topline od kad su ta sječiva bila tek kolica željezne rude negdje u balkanskim oknima koja škripe i stružu podzemnim svijetom i koja guraju ljudi s licima iz Filmskih novosti koja su bila foršpani filmova o Tarzanu.
Odzvanjaju koraci, korali, misali, dopire davni žamor plaže u Brelima, Pola Negri i Tom Waits, sve se miješa i koči i okreće, dobro vam jutro, volite srčano, živite dobro i hrabro, dobro vam jutro.
Dodaj komentar