Dobio sam zadnjih dana nekoliko, dobio sam dosta poruka, mailova i drugih dojava u zadnje vrijeme kako je moje pisanje postalo previše nerazumljivo. To mi i ne govori o pisanju niti o meni, govori mi prvo o povjerenju tih ljudi jer ne javljaš tako nešto nego kome osjećaš da možeš tako jer…pa što ako ti je nešto nerazumljivo, onda preskočiš a u ovu diskusiju ulaziš samo ako imaš osjećaj bliskosti prema adresatu. Drugo je da ja svaki tekst maksimalno rasteretim nejasnim svakome izrazima ili preosobnim asocijacijama, nije tu do toga. Do toga je da sadržaj koji je izvan onog što dominantan način zaključivanja lako probavi treba podmetnuti u apstraktnijem obliku. To je zato što se naviklo na logiku svijeta zasnovanu na suprotstavljenosti- crn ili bijel, dobar ili loš, naši ili vaši a ostalo je relativiziranje, nejasnoća i uopćavanje. Trudit ću se, dakle, biti prihvatljivije jasan a da ne narušim rezultat namjere reći ono što želim. Evo počinjem..
Gledajući pticu nad morem svatko u njoj vidi sebe, more vidi kao svijet dok pticu vidi u odnosu na svijet. Oni, ptica i more, čine cjelinu a cjelina može biti sretno ili manje sretno povezana, zavađena ili skladna ali nema cjeline bez da ona obuhvaća više od ja. Što je taj ja kontrastniji i sukobljeniji to je cjelina narušenija jer mi se volimo osjetiti prihvaćeni tamo gdje nam je važno, za to nismo sami dovoljni. Nema sreće u voljeti snažno, nama treba voljeti tako da budemo voljeni jednako. Nema sreće kiši koja ne pada na tlo tako da ju zemlja upija, nema sreće tvornici kugličnih ležaja ako nema tržišta, mi smo onda sretni ako imamo skladan osjećaj prihvaćenosti u dovoljnom opsegu da se osjećamo dobro. Svako uvjeravanje sebe i drugih da nam je dobro mimo toga je neiskreno, mi želimo imati svoj mir i svoju ljubav, svoj život u kojem smo mi sasvim mi, to nije apstrakcija i različito smo spremni pripadati svemu. Sv Franjo ili Rumi su to mogli, oni su mogli i imali osjećaj da su u svakoj vlati trave, malo je takvih ljudi a oni i posebno svijetle. Ali da bi mogli voljeti uzvraćeno mi moramo biti tome otvoreni, inače se ranjavamo na oštricu granice tog našeg ja i ostalog ili bar nekoga. Kad te granice ne budu oštre formira se stvarnost u kojoj imamo nesukobljenog nekoga, to je velika stvar koja ne traži trud, nesretni odnosi traže da se za njih borimo i trudimo a sretni to ne traže. U svemu je tako.
Dakle u sretnoj ljubavi se mi ne borimo za nju, nego nam je lako. U poslu koji volimo se ne umaramo nego odmaramo i njega i ne doživljavamo kao rad nego kao samoaktualizaciju, tu trud i borba ne postoji.
I tako najlakše prepoznajemo ono što jest naše, tako da to naše ne traži borbu niti trud, u tome nema moranja jer to volimo i bez moranja. Ali dominantna je ideja da je vrijedno ono što traži moranje, krv i suze, zato se piše o teškim odnosima, bojevima i naporu a to je do nas. Ne zaplićimo se u ono u čemu nismo dobro, ta je slika svijeta …pa pogledajte oko sebe, ta je slika svijeta tvrda i stvara bol i žrtvu a što će mi sreća u žrtvovanju, pa tvrdi mi ima kuda i kako a tamo gdje ste sretni dovoljno je da to nešto jest. To je do stava jer tek kad smo u sebi spremni za tako mi imamo tako i pojavljuje se tako. Dakle je u nama ključ hoćemo li tako, kad naučimo tako onda ćemo sresti tako.
Pozdravljam vas, dobro vam jutro i budite dobro. Radite što volite pa vam neće biti teško, ljubite onoga tko vam se smiješi i putujte gdje ste nestrpljivi putovati. I čitajte Odjek isključivo ako osjetite da vam on daje a ne uzima.
Dodaj komentar