Kolumne

Dobro jutro 5.3.2019.

Na vremenskim rubovima noći svjetlo se diže i širi kao da smo svijećom progorili pismo pisano sebi jučer i pred zoru ga palimo. I kad razdani počinjemo pisati opet, pisat ćemo ga koracima i glasom, dodirom i slikom, s njim usnuti dok opet ne izgori i tako iznova u kruženju svojih boja i plamena kojim gorimo kao šiblje a takvi će i pred nas izlaziti prizori, nade i iskrenja, takvi će gradovi i sela promicati iz našeg vlaka što tutnji i ne prestaje a samo se prividno kreće. I sve se to ravna i zbiva iz jedne naše staklene točke veličine zrna riže u kojoj i iz koje rađamo i bacamo te holograme što prikazuju otisak našeg odgovora na pitanje kakav život jest, svjetla i sjene što iz njega izlete na taj dan i baš onako kako u sebi jesmo pa ptice tu svjetlost raznose samo našim svijetom.

Evo i ja se sjedam u svoj jutarnji vlak, i vi u svoj, zatvaraju se vrata coupea i čuje se samo kako željezničar Kronos udara u kotače da vidi može li se krenuti, uskoro će se nasmiješiti ispod brkova dvosmisleno i mahnuti ložačima, neka zaškripi i zaklopara kroz predgrađa i kraj nasipa, nek nas nosi dok mi otvaramo svoje zavežljaje i naprtnjače i vadimo kajzerice, knjige i živimo svoje najdublje shvaćeno sada.

Dobro vam jutro, putnici, svi smo obični ljudi. Čitajte Odjek, i drugima pokažite ako vam je blisko, ti drugi su i tako brodovi kao i vi, lijepe i tople sjene vaših dubokih leća, tišine i bljeskovi vaših tihih svjetionika.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara