Kolumne

DOBRO JUTRO 5.2.2020.

Petkom ja osjetim…da mi je već malo previše ostatka svijeta. I prije razbuđujućeg trenutka “nedjelja iza ručka” a kad se već moji atomi vraćaju sa odmora u podmornicu i bijesno bacaju kovčege pod krevet ali jesu mirisni na sapun i štirk i spremni za dalje… petak je ta točka kad već ugljen u peć lokomotive života ubacujem tako da mi i nije važno koliko će ugljena ispasti s lopate. Jednostavno to ne vidim koliko ispadne, ne zanima me. Želje drugih ispunim na svoju štetu ili rastjeram već dan prije, prilike propustim, dosadne nečim podmitim iako neuspješno (jer ljudima nikad nije dosta vaše krvi a tek ako i kad im date bočicu onda trostruko), za svoje želje prema drugima sam se već ohladio što ih nisu ni čuli pošto nisam stavio nogu u vrata (čak ni razočarao jer sam znao da ništa od toga)…sve je dakle u redu petkom. Ili bar sebe uvjerim jer i sebi i svakome veselo kažem ” e to ćemo u ponedjeljak”. Dakle petkom je sve najbolje a i petak miriši subotu a subota tek nedjelju koja je nešto sasvim drugo. Petak je dakle zanosan i sladak kao mjesec nad gradom, on je onaj trenutak koji mjehur starijeg čovjeka osjeti kad u njemu sve popusti i baš ga briga. Petkom da netko puca u mene ne da bi se metak odbio, o ne, to bi u ponedjeljak. Petkom bi samo prošao kroz mene kao kroz sjenu i još vrtio bokovima kako se vrti na proslavi četrdeset godina mature.

Dobro vam jutro, dragi moji, ljudi pravedni, bijesni, zaslužni, …i ovi drugi i meni draži, dakle normalni. Volim vas sve, imajte svoj petak. Nismo zaslužili….ništa se baš lijepo ne zaslužuje. Ali je tu. Kud ćeš više.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara