U toj ukupnoj borbi i utakmici uživam određeno i ne posve malo povjerenje sugovornika i savjetnika među dijelom onih sudionika koji su u njoj odskočili, uglavnom zasnovano na znanju i iskustvu u svijetu pravila linearnog svijeta. Uglavnom se radi o znanju – kako će “druga strana” odigrati, jednostavno ja predvidim više od drugih a to je jer uračunam osim toga koji potez bi se tom drugom isplatilo povući i – kakav se želi osjetiti taj drugi kad se odluči na potez. Ovo je zapravo sasvim jednostavno. Svojim odabirima na koje će polje prodrijeti skakačem ili lovcem, čovjek se i ne vodi nego time da potezom pošalje poruku unutarnjim svojim sucima i promatračima, pa je li da se pokaže enfant terrible pred svojom slikom majke, vjeran vojnik već nečega i nekoga u istoj borbi za osjećaj važnosti ili time što će učiniti tako da istrči i vikne “gledajte, ja plivam”. U svakoj od tih motivacijskih struktura on uporno svjedoči što ga privlači, grize ili pritišće, od toga uvijek istodobno i bježi a to ga i sustiže kao u onim snovima kad trčimo a noge su nam teške. Ali u nekom času, osobito u zadnje vrijeme, ljudi priznaju mahom jednu činjenicu. Nju bi mogli sažeti u jedno- ovo sve ću tako, ali nisam s time potpuno zadovoljan. Svoje ću obrasce nahraniti ali nisam s time ispunjen i sasvim sretan, želim dezertirati. I ljudi dezertiraju, pišu ili piju, kockaju ili se razbole, kao da kažu- evo, sve sam učinio prema pravilima te vlastite unutarnje fizike i zauzvrat mogu nešto i mimo toga pa makar se to sastojalo samo u tome da sam se udebljao, da, iako znam da to nije dobro. Time ne izlaze iz osnovne utakmice za osjećaj važnosti, iz nje se izlazi samo na jedan način koji zna biti izuzetno bolan. No.
Čini mi se da će u odgovoru na ukupni apsurd, istodobno i narastajuće, dosta ljudi početi odustajati od vlastitih deprivacija, da je do te mjere čovjek uplašen, usmjeren i skučen, da će se formirati galopirajuća spremnost na neispunjavanje uobičajenih dualizama poslušan/prkosan i da će imperativni svijet značajno napući.
A mi, jutros, ustajmo i istrčimo rasterećeni koliko god možemo. Dovršimo svoje kave i novine, otvorimo svoja osjetila i udišimo zrak duboko. Budimo sretni, ne na silu sretni jer treba biti nego sretni jer možemo vidjeti i dohvatiti sebe kreativne i znatiželjne, i da, čitajte Odjek. Nemojte mu vjerovati bezuvjetno niti obratno, ali čitajte.
Dodaj komentar