Bit ću jutros sebičan u tematskom smislu ali možda time okrznem komadić pažnje drugih, ipak je Dobro jutro kolumna koju što po društvenim mrežama a što direktno na web-u pročita jedan gradić veličine kakav mora imati i bar lokalni autobus, groblje, dom zdravlja bas s dobrim laboratorijem i policijsku službu da smiruju stanovnike kad popiju a ne da čekaju da dođu iz drugog naselja. A i kanalizaciju sigurno mora imati i gimnaziju bar jer Odjek ipak čitaju kvalitetni i zahtjevni ljudi.
Već mjesec dana me muči koljeno, nekad i dva, ponižava me to i osobito time da su neke prognoze bile kako je to nešto konačno i nepovratno, neko “a gledaj, dođe i to jednom a nisi se baš ni štedio niti na koji način”. Hodao sam baš korak po korak i uz iznimne napore a niz stepenice skoro nikako i sve čekao da prođe, hladio, grijao, bjesnio, psovao, pio šumeće tablete magnezija,prikrivao, po Opatiji kad je to krenulo mislim da su ljudi mislili i da sam poremećen kako je to izgledalo kao da se otimam nekom nevidljivom. Čak bi pao i tražio kako da ustanem a opet nisam mogao nego dovući se do kreveta ili automobila. Pa sam hodao kao isprebijan a što je bolje, pa bi se opet vratilo u lošije. Pa opet kao samo isprebijan i uigrao sam jednu vrst mimikrije u kojoj, tobož, hodam kao zadovoljan i ležeran a iza ugla se tek namrštim i stojim jer sam izdržao ovako.
I jučer..uz Savu, osjetio sam da sam odjednom “tu negdje”, da mogu. I prizvao u sebi sve što inače stoji pod zastavom..i to prvo izvornog sebe, i satire i Sv Franju i Velikog Pana i Ovetta i Salvatorea Antiba, Rugby klub Lokomotiva gdje sam igrao i Savu i sve nevolje i škripce iz kojih sam se izvukao, jedan ukupni apeiron mog vrtložnog polustoljetnog pantheona.
I potrčao sam, prvo polako i klimavo pa sve brže i osjetio se kao motor nekog starog Avro Lancaster bombardera koji je proradio opet nakon što je opet skrpan pa njegovi mehaničari vrte glavom ali dižu pivske boce i smiju se. Pa tako, potrčao sam sam uz Savu, dignuo srednji prst i okrenuo Zagrebu i pomislio Punks Not Dead a imao sam i osjećaj da angeli sa stratosfere gledaju i misle- gadiš nam se, ne možemo te više smisliti ali neka ti bude još malo.
Dobro vam jutro, ne dajte se. To je jedino važno. Nije važno pobijediti, važno je pobjeđivati.
Dodaj komentar