Kolumne

DOBRO JUTRO 4.9.2020.

Bit ću jutros sebičan u tematskom smislu ali možda time okrznem komadić pažnje drugih, ipak je Dobro jutro kolumna koju što po društvenim mrežama a što direktno na web-u pročita jedan gradić veličine kakav mora imati i bar lokalni autobus, groblje, dom zdravlja bas s dobrim laboratorijem i policijsku službu da smiruju stanovnike kad popiju a ne da čekaju da dođu iz drugog naselja. A i kanalizaciju sigurno mora imati i gimnaziju bar jer Odjek ipak čitaju kvalitetni i zahtjevni ljudi.

Već mjesec dana me muči koljeno, nekad i dva, ponižava me to i osobito time da su neke prognoze bile kako je to nešto konačno i nepovratno, neko “a gledaj, dođe i to jednom a nisi se baš ni štedio niti na koji način”. Hodao sam baš korak po korak i uz iznimne napore a niz stepenice skoro nikako i sve čekao da prođe, hladio, grijao, bjesnio, psovao, pio šumeće tablete magnezija,prikrivao, po Opatiji kad je to krenulo mislim da su ljudi mislili i da sam poremećen kako je to izgledalo kao da se otimam nekom nevidljivom. Čak bi pao i tražio kako da ustanem a opet nisam mogao nego dovući se do kreveta ili automobila. Pa sam hodao kao isprebijan a što je bolje, pa bi se opet vratilo u lošije. Pa opet kao samo isprebijan i uigrao sam jednu vrst mimikrije u kojoj, tobož, hodam kao zadovoljan i ležeran a iza ugla se tek namrštim i stojim jer sam izdržao ovako.

I jučer..uz Savu, osjetio sam da sam odjednom “tu negdje”, da mogu. I prizvao u sebi sve što inače stoji pod zastavom..i to prvo izvornog sebe, i satire i Sv Franju i Velikog Pana i Ovetta i Salvatorea Antiba, Rugby klub Lokomotiva gdje sam igrao i Savu i sve nevolje i škripce iz kojih sam se izvukao, jedan ukupni apeiron mog vrtložnog polustoljetnog pantheona.

I potrčao sam, prvo polako i klimavo pa sve brže i osjetio se kao motor nekog starog Avro Lancaster bombardera koji je proradio opet nakon što je opet skrpan pa njegovi mehaničari vrte glavom ali dižu pivske boce i smiju se. Pa tako, potrčao sam sam uz Savu, dignuo srednji prst i okrenuo Zagrebu i pomislio Punks Not Dead a imao sam i osjećaj da angeli sa stratosfere gledaju i misle- gadiš nam se, ne možemo te više smisliti ali neka ti bude još malo.

Dobro vam jutro, ne dajte se. To je jedino važno. Nije važno pobijediti, važno je pobjeđivati.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara