Kolumne

DOBRO JUTRO 4.12.2019.

Te prve jutarnje misli koje nasumično bliješte jedna za drugom samo promatram i pamtim. Ne toliko jer će se u toj bujičnoj sirovini naći nešto korisno, mada bude i toga. Nego s kojih tribina će prvo zapucati bljeskalice, gledam zapravo što je u meni najnestrpljivije se oglasiti. Tek kad mlaz bude pun bude to nešto ozbiljno, prve su misli afekt od sna probuđenih nas. I vrlo nagonski je to materijal u mom slučaju koji mogu svesti na- gdje je linija razdvajanja između onog što smatram svojom stranom i ostatka svemira, vrlo tvrda bude ta linija. U minutu ili dvije se taj elektromagnetski materijal civilizira, proširi i ustabili, prvo izlaze samo kote fizičke i konfrontirajuće razine koje se kasnije opuste ili bar prikriju. Mi smo, sretnije postavljen u ukupno ili ne, najdublje sasvim primitivni misaoni hardverski sklop. Kasnije uplovim u razinu karakterističnu za građanski stalež, vrlo razumnu i logičnu, i dijelovi tog ukupnog istrčavaju u rijetko panteističku, rijetko sveprihvaćajuću svijest. Ali jedno od mnogih očiju u meni uvijek gleda gdje su vrata, koliko ih je, gdje su najslabiji i kuda se može uzmaći. Čak i kad ukupno lebdim u svijesti koja se odrekla svakog integriteta jedan komadić te raskoši prekriven troslojnom dlakom iz šipražja prati što će proći putem i ima li potjera u blizini, plijena i kuda će vjetrovi okrenuti. Nisam ga se spreman odreći, on je, koliko i blag starac na brijegu, najiskreniji dio mene. Ono između…ono između ono komunicira s ljudima, ono se brije i zakopčava, konačno ono nije mimo svijeta pješačkih prijelaza, semafora i ono koristi pribor za jelo.

Biti svjestan višeslojnosti svoje pokretne livade, svog ukupnog ja, vrlo je ugodno s vremenom. Konačno ta svijest niti jednom od tih nijansi ne da ovladati potpuno. Mi nikad nismo sasvim jednostavna tijela. Od korijena do lista puno tu frekvencija tuče i treperi, šuti i govori.

Dobro vam jutro, vi grmlje što gori plamičkom života, što tinja i bukti, što se hladi i grije. Dobro vam jutro vi dobri ljudi. Od sivog putnika staza mog života kojem sam dao pisaljku i par kapi tinte. I pridržao ruku.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara