Jedan je od četvero poput Rogožina kojeg je napisao Fjodor Mihajlovič ali tvrđi, drugog je mogao stvoriti William Butler Yeats ali udaljeniji, treći nije izašao iz knjige nego logaritmičkih tablica koje drži u ruci mlad ispršen topnik vrelih obraza uz SIZ-76 u Istočnoj Prusiji, četvrti je lik skoro ravnodušna žena sa Ingresovog portreta Louise Vernet. To su četiri simboličke strane svijeta mog unutarnjeg teatra a kakav četverac s kormilarom (treći je kormilar) nosi u naprtnjači svaki čovjek i koje predstavljaju njegove opreke i sastavnice koje se guraju, dogovaraju, preglasavaju i sužive, pa već kako kad i koliko.
Prvom teče krv za sve četvero, drugi to osjeća i proživljava, treći nas hrani i poduzima, Vernet sve to promatra i dobaci ponešto ili samo šuti i gleda u ogledalo od brušenog kamena. U tom alkemijskom loncu oni se snalaze i ne snalaze, pišu i žive, žive dobro i umješno, nekad iza pozornice razmotaju jači doručak i šutke jedu. Tada topnički poručnik pogleda na svoj Vostok, nakon što ga navije dok opruga ne zastenje on kaže- sutra je, braćo, ponedjeljak.
Dodaj komentar