Evo kako izgleda ulica u kojoj se budim sad, blizu je most preko Save i preko je Novi Zagreb, ljudi još spavaju i tek za sat će udariti vrata kamioneta koji dostavlja kruh na koji zvuk će Baggins poželjeti van. Tek kasnije ću drugi put izaći, pozdravljati se s ljudima i izmijeniti sa nekima par riječi a često i o svojim Dobro jutro kojeg prepoznaju i čitaju i kao svoj mali dnevnik, moje refleksivne taccuini tekstove s fotografijama motiva koje raspoznaju. Osjećaj te uzajamnosti u prihvaćanju i pozdravljanju, kasnije i telefonski, taj ” pozdrav gospođi” svijet, on je nemjerljiva kulturna baština podneblja od Anadolije do bar austrijsko njemačke granice, pletivo koje nije pretvorilo u sintetiku svegutajućeg ubrzanja globalnog svijeta, pritrče i tuđi šnauceri i naklon sa dvosmislenim osmijehom sedamdesetgodišnjim susjedama koji kaže da još one nisu sasvim stare i salutiranje s predstavnikom stanara koje pak kaže, da, i ja se sjećam još i one vojske nekad davno a stubište blista, nekom V jer smo bili u drugoj. U neradne dane sve za pola dobe sporije a kad se čeka neka naplata za pola dobe brže, ali sve je to uvijek životno i bombonijerski i umjereno ali baš kako i treba biti. Pokret prema nebu i rukom ” nema snijega a zima je”, ako kome auto ne pali lijenim korakom znalca ide se u pomoć, čitav je to mehanizam interakcija koji nam daje osjećaj da u biti i nije tako loše, da ćemo jednom kad dobijemo nalaze pretraga koji nisu dobri moći nekom to na stepenicama reći i da se zna red u kojem se sve lakše podnese, postigne, razumije i proslavi ili pregrmi.
Dobro vam jutro susjedi, ljudi smo i labudovi i virtualni i stvarni, pozdravljajte se i podržavajte, palite si na kleme svoje Škode, namigujte djeci koja su poderala koljena uz ” pa daj, kaj bi plakao”, lajkajte si i dijelite tekstove, čestitajte si rođendane s izrazom lica jednog Geppetta i gestikulirajte kad opisujete kako ste radili marinadu. Jer tako smo još živi i nepokorni svakom oblaku i politici i planetarnoj i vremenskoj težini .
Dodaj komentar