U svakom je biću zemaljske ravni tiha lugarnica na rubu šume gdje sjedi uz šalicu makar vodom prelivene hrastove kore, u svakom je biću osjećaj da počinje dan i pitanje kakav će mu biti. Snijeg je njegov izbrazdan tragovima saonica, nekim dubljim, nekim plićim, nekim oduvijek, i pred njim neka maglena šuma koja mu se približava hodom, od koje očekuje, koja od njega očekuje. Bio dioničar medijskog imperija ili tele što će ga pred svitanje utovariti u kamion da se ne vrati, u svakom je biću duboko, tanak i titrav plamičak i dah što ga grije i želja za svjetlom i toplinom.
Mi se odabiremo, prepoznajemo, ili nas samo izbace iz kola kao vreću kukuruza na put gdje će netko i nešto proći. Osvrćemo se i sumnjamo, dižemo, riskiramo ali moramo, prelazimo pruge i ceste kao ježevi pred jutro, kao divljač što njuši zrak i gleda jesti i ne biti pojedena, otimamo se i otimamo, svaki dan iznova i otvaramo koverte, sadimo kupus, sve je to u osnovi isto. Razgovaraju anestetičari dok padamo u narkotički san, o utakmicama, automobilima, o starim ljubavima, razgovaraju progonjeni i progonitelji, sudaraju se i mimoilaze riječi i osjećaji prolaznika ove ravnice, prolaze vlakovi, vraćaju se s izleta školski autobusi, pamtimo i nadamo se, hrabrimo i lažemo si ili priznajemo, živimo, pišemo molbe i zahtjeve, razumijemo se, ne razumijemo se.
Evo i mene u mojoj lugarnici, i vas, i sve ovo mi znamo da je tako i gledamo se ovaj trenutak oštar kao treptaj. I već je prošao.
Hajmo, izlazimo u svoje snjegove jedan po jedan, po nekoliko. Stisnite svoje kajdanke, puške manliherice i štafelaje, svoje aktovke, četke i bušilice, stisnite što imate i istrčavajte prema šumi, vi lovci i lovino, vi zrikavci, namignite na vratima i krenite. Pa kako bude, kako nas vjetar bude nosio a mi mu se opirali i potkradali njegovu silu i udarce. Za naš
tanak i titrav plamičak i dah što ga grije i želja za svjetlom i toplinom, za juriš naš hrabar na život, na dan, na naprijed.
Dodaj komentar