Volim kontrastne prizore, ljude i okoline, dinamične i bezvremenske drame koje istodobno griju, nerviraju, nasmiju i introspektiraju me kao gledatelja i glumca, redatelja i producenta, život dakle. A život ima prvu osobinu da je životan, sve je drugo i tako manje važna kvaliteta i gledajte ovaj prizor jedne zagrebačke ulice u sasvim običnoj kvartovskoj nakupini spavaona s voćarnom i kemijskom čistionicom kakvih ima prizora u svakom gradu..
Ljudi se u tom prizoru rađaju i umiru. Plaćaju škole stranih jezika, posmrtne pripomoći, preko oglasnika kupuju spojlere za svoje Škode i čitaju stripove, ogovaraju se, dopisuju, samuju i boluju, dižu utege i zamišljaju da su netko drugi, i jesu, i postaju, i ne postaju. I vi tako, moji čitatelji, svak drukčije ali tako.
Ispratimo ovu godinu koja već istječe kao Chopinova Mazurka, razmišljajmo o reprogramu svog vremenskog kredita na zemlji, lijepi i životni, često i ogorčeni, zaljubljeni i tjeskobni, kontrastni i topli kao drugorazredna platna baroknog perioda, platna slikana 2019. koja će se prodavati možda jednom skuplje nego sad, pa će ih neki turist u kariranim kratkim hlačama unositi iz automobila u svoju kuću pod hipotekom i s boschovom bušilicom stajati u boravku i slušati svoju dragu gdje da buši rupu, razmišljati da je sutra ponedjeljak.
A vi čitajte Odjek, preporučite i drugima ali rezervirano i usput, budite dobri i dragi. Dobro vam ovo jutro.
Dodaj komentar