Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 30.11.2022.

Nije tajna, umori se ponekad čovjek putem, zatrči se s leđa i ugrize ga život koji put previše, iz neke svoje obijesti ili tko zna čega, pogodi ga na to i netko kamenom…pa mu treba pola sata da ustane i hoda dalje.

I svatko od nas tada i na svoj način pričeka da prođe, pa da opet svoj zavežljaj nabaci na leđa, otpije vode, i hoda dalje uz prugu, putanjama i parabolama što mu je neki krilati stvor, Saturn, ili tko zna kakav usud crtao svojim ravnalima i šestarima. I vi tako, mi svi tako.  Eto sad i dok ovo pišem sviraju moji dragi Responsorios – Tomása Luísa de Victorie, spori i tihi višeglasni komadi ..stigli su do Animam meam dilectam, i ja se na svoj način spremam za novi dan na ovom …trgu bi rekao Nietsche, dunjaluku bi rekli muhamedijanci, svak bi na svoj način to rekao i izgovorio, tu vječnu utakmicu koja nas svakoga prati i okružuje. A koja nam ponekad izgleda kao glazba na Gold FM ili Narodnom radiju…dakle na mom jeziku to znači nešto što nismo zaslužili, estetski previše…kukuruzno.

A moj način da se s tim povremenim “malo previše” nosim je tipski i stilski zadan ..mitom i “collective unconscious”, zauzme mi držanje ton suzdržan i patetično preziran vojnički stav, kao da kaže- jači jesi, svijete, ali ne više niti drugo od toga, moju mi teutonsku stranu ne možeš uzeti. To je malo pasivniji, tiši i oholiji gard “od Šubićevca”, izrazitije se postavi s visine…i traje dok se ne vrati lopta u centar, dok ne budem spreman za dalje i opet.

Nemojte si to zamjerati, nismo uvijek i isključivo svjetlo, nekad nas preplavi ego razina i što sad. Dakle ako kažem da budete što jeste…nisam ništa rekao, i tako ćete biti. Dobro vam jutro, idemo naprijed, i čitajte Odjek ..ako vam je drago.