Nisu te fotografije s dna mog životnog vremenskog kofera bile hladne. Da, na nekima i nisam dobro ispao ili je ekspozicija kriva. Neke su zagubljene, nagorjele, previše teatralne ili namještene, a najviše nespretne ili pobjegle. Ali nisu bile hladne i cinične, nisam ih niti uljepšavao previše, još stoje negdje uz rašiveni školski atlas, crvenu melodiku i stripove o Mandraku i Fantomu, i čekaju da ih jednom, s one strane nebeske carine, netko prelista, pečatira glasno i odlučno, baci u jutenu vreću i otpiše. Konačno da ih odmakli vremenski kotač zaboravi, što gazi već daleko i dimi žitnicom naših i tuđih isteklih sudbina, zabluda i epopeja. Parni i zapuhani kozmički stroj.
U džepu nekog sakoa ostavljenog u noćnoj selidbi, u nekoj knjizi što smo je gutali za ljetne ferije dolje kraj rijeke, ostat će još poneki izblijedili komad našeg foto papira. Kako smo htjeli da nam otac kupi šećernu vunu na drvenom štapiću… zvuk motora sa “zida smrti” kad smo se dizali na prste i gledali bez daha, neke oči i uvojci riđi s maturalnog putovanja.
Dobro vam jutro, hvala što listate moje sentimentalne omnibuse i kolaže, hvala što ste sa mnom tu.
Dodaj komentar