Čak sam se zatekao kako dvojim uvrstiti ovu fotografiju u svoju jutarnju kolumnu da ne bi djelovala neiskrena. To je zato jer je globalna navika tronute raznježenosti tako imperativno obična i česta koliko i paralelna potreba za isticanjem surove realnosti…a niti sam tronut niti surovo realan, oboje je isti kukavičluk. Ljepota je tu, realna je, oko nje ne treba niti uzdisati niti u nju surovo sumnjati, može se živjeti ili ne. Živite ju, ne sramite je se, ne slamajte se oko nje, živite stvaran i lijep, ispunjen život.
Voljeti život, ženu, zemlju, nije niti lažna i suvišna poza niti donkihotovski ispad, to je prirodni smisao koji svi od reda trebamo, nemajmo u tome spora niti sumnje jer je tisućama godina jedini pokretač čovjeku upravo u tome. Još nepristojnije…realnost uopće nije surova i možemo mirno ustati ranije i pisati knjigu, šetati vrtovima ili od drva masline raditi figure. Možemo i raditi okretno i mudro, možemo i griješiti, možemo sasvim dobro živjeti svoje živote ako nismo niti natmureni i tvrdi, zaplakani i bezvoljni, ali…moramo živjeti ako želimo živjeti. Pa nije to valjda problem. Ovo vrijeme puno je raspoloženja koje kaže da jest problem. Nije.
Zagrlite dan. Zagrlite ga čvrsto i zaljubljeno i ne libite se biti nasmijani i sretni, ozbiljni u tome i pripadajući svojim nastojanjima i svemu što jeste i što volite. Dobro vam jutro. Zagrlite dan.
Dodaj komentar