Dobro jutro, 3. 3. 2020.

Svako jutro prije zore ja sa  svog  prozora ispraćam jednog patuljastog nevidljivog konjanika, ali da ga vidite bio bi šaren, blago šepav,  smiješan, i nevjerojatno brz. Kada se za četvrt sata vrati on kaže – sve sam obišao, striče. To je… to je slobodno misleći dio mene koji obiđe od granice Turske i Grčke, svih mojih poslovnih iskušenja, svih sjećanja i pitanja od odaja mojih predaka iza oblaka do mene samog do dva lakata dubine. I opet, razgovarajući sam sa sobom i konjićem, odjaše u onaj dio šume koji je niti java niti san gdje ne vrijedi ni metar ni kalendar i gdje moj zaigran a nikom odan izviđač, glasnik i savjetnik živi. Bez njega ne bi znao, bez njega ne bi mogao, bez njega bio bi slušač u klupama ovog dana i vremena, bio bi pred plimnim valovima života poput tustog čovjeka koji je sjeo u brijačnicu, zabacio glavu i zaspao.
Dobro vam jutro, planinari i žandari, birtaši i kočijaši, sinovi i kćeri zemlje. Mi smo svi tu od vlage otežala grana lješnjaka. I nešto bljesne, nešto zašušti, nešto zašuti. Bačene kocke u zid velike i nepoštene carinarnice povijesti.