Lirska strana čovjeka je nužno beskorisna, a svatko valjda ima lirsku stranu… svatko tko jednom u životu na čas zašuti i odluta, pa uzdahne. I košta, ona je slikovita, osjećajna, bez mudrosti i neke direktne svrhe, ljudi je vežu, zatvaraju, niječu, ali uzalud sve. Probija ta trava doslovno kroz beton, mrvi i proživljava, tuguje ili slavi, zanosi se poput zaljubljenog pitomca škole učenika u privredi, prisjeća se, čeka na okretištu tramvaja ili pati u nekom hospiciju, eto…ja vas svako jutro dotaknem u prolazu i ništa vam suvislo ne kažem, a vi se opet vraćate.
Njoj nije važno kuda ovaj tramvaj ide zato da bi stigao, njoj je važno da proživi tu škripu i povuče ono u nama besciljno i lijepo, slobodno i uzaludno kako smo nekad lutali gradom, male pizze “šizike” zamotane u alu foliju kraj srednje za kulturu i jezične u Križanićevoj, kako smo iz Jugotona nosili Crno bijeli svijet, i čuvali za subotu neki Amaro 18 Isolabella za bazen na Šmidhenu.
Zato….
Zato pustite prekoračenja po tekućem i trajne naloge, bodove za parfumrije i koliki vam je jutros šećer, slipove i klipove, pustite kad će prvi i hoće li sjesti alimentacija, budite ponekad i na čas u svom malom svemiru koji miriši na slatko drvenast miris patchoulija, dark romantic večeri, lakonoge naše dane i cross Sportskih novosti. Neka vas, nekad, evo jutrom…odvede ili iznese netko od nas bolesnih od lirske fibre na to tiho pristanište. Već će vam se onaj drugi vi javiti iz magle.
Dobro vam jutro, idemo nadmudriti ovaj dan. I čitajte Odjek, svakako čitajte Odjek. Pa i drugima nekako javite da čitate.
Dodaj komentar