Kolumne

DOBRO JUTRO 3.2.2020.

Evo moga, ne metropolisa nego grada, tu sam gutao kugle sladoleda iz Nebodera prije preko četrdeset, bio zec na Utrci oslobođenja Zagreba jedan od tri kruga prije preko trideset godina kad je trčao Rolando Vera iz Ekvadora, klatario se u kasnim devedesetim u odijelu Pierre Cardin s aktovkom misleći da sam na korak od biti netko a…a nisam bio netko. Tu sam prošao i kao punker i s puškomitraljezom preko ramena i stalno je bilo u mom malom mozgu da sam korak do. A nisam bio korak do jer stalno je nešto visilo, nešto bi izmaklo, neki bi tramvaj pobjegao a taj četvrti je nedostajao na budem netko a kao u filateliji za serije poštanskih maraka neke serije računala je kockarnica samo baš sva četiri da ne pobjegnu. Bome. Putovao sam uglavnom po nekadašnjem kaiserlich und königlich prostoru i nekim poslom i po nekadašnjoj eseferjot i nekim poslom i nisam bio netko nego skoro a sve se činilo da je to sad tu negdje na par sati vožnje u hotelu Moskva ili u Čapljini na tajnom sastanku o nekim dionicama i da …i onda sam shvatio, nekako, da kako stvari stoje. Stvari stoje da neki vjetar puše pa nas baca i kotrlja pa kako si skrojio i da nema nikoga iza leđa osim opet vjetra a ako i ima da si mu dužan što mu neću dati. No. Evo je jutro opet.

I opet sam tu. I taj vjetar, i tramvaji koji odlaze i dolaze. Ali da znam što hoću, kao šumski stvor sa stotinu ogrebotina koje su sve zarasle i kože kakva se štavi za gojzerice i da sačma mora biti krupna da bi baš probila a i da se ne bi usrećila. I tek sad stvarno mlad. Evo je jutro. Odlažite šalice i štample šnapsa, dižite se, idemo.

Dobro vam jutro. I naprijed. Drži se, vjetre, kud ćeš na nas…

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara