Ideja da ćemo duhom mijenjati stvarnost velika je zabluda introvertnog svijeta, samo svijest to može a ne duh, ona je nepovjerljiva i vjeruje samo iskustvu. Kad duh uspije ukupnosti nametnuti uvjerenja čovjek se u pravilu, raspolućen, sve više odvaja od stvarnosti možda i povjeruje da je Bonaparte, svetac ili umjetnik ali to ne postaje, ego mu bubri i on udara u rubove realnosti ali ju ne mijenja. Svijest vjeruje onom što zna, ne onom što misli ili ponavlja, nju možemo uvjeriti samo stvarnosti kojom će ona, ohrabrena, širiti krila. Nema maratonca koji ne trči niti vještog trgovca koji ne trguje, niti ljubavi koja je neuzvraćena nema niti dvoboja bez dvojice, početak spirale je u djelima i stvarnosti a duh je opservator i savjetnik, ne pokreće on tako da obistinjuje nego istražuje i prati a svijest slastičara je neodvojiva od toga da miješa tijesta i kreme i ako u tome nema otpora bit će sve čudesnije te rolade i savijače, znanje koje se ostvaruje u svijesti je jedino što formira stvarnost. Niti mukotrpnost, ni patnja ni lažna radost, znanje i ono što činimo.
Gledajte kako su sve stvarnosti koje živite vidljive u jednoj točki, kako govorite o prošlosti, o budućnosti, o roditeljima ili kolegama, kako birate i kako jeste, u svemu smo tome slični. To je jer svijest koju imamo radi isto i dopušta isto, imamo prilike a ostvarujemo ono što vjerujemo, ne što mislimo da vjerujemo. Što vjerujemo vidimo iz onog što nam se događa i obistinjuje.
Nema niti tajni, sve su posude spojene i sva su bića jedno, čime se okružujemo i to gajimo to mi i jesmo. Nitko neće i ne može imati više stvarnosti i nema, može samo pred nekom zatvarati oči ali kako postupamo sa svojom stvarnosti takva ona bude, ovo je svijet opsjena a najveća je da smo mi opsjenari, koji mogu nekog nadigrati, nismo, čak niti sebe. Ako podnosimo grubost postajemo grubi, ako šutimo na mržnju postajemo mrzitelji, ako uzvraćamo i više, ako volimo da nas se voli i volimo onda nas se voli i više. Nema nesretnih nego jer tako biraju i želje se ne ostvaruju zato jer to i nisu. I kad gazimo i kad smo gaženi, ego je naš jedini krvnik, koliko smo ga nadrasli toliko smo slobodniji, i od gaženja nas i od našeg gaženja drugih. Ljubav je zajedništvo slobodnih a ne rat, prepuštanje bez žrtve. Žrtve su uvijek budući zločinci i obratno. Rast naše svijesti je jedino što imamo, drugo je posljedica.
Zato iz svojih koliba i palača izlazimo jutros tepihom od lišća i živimo, radimo i ljubimo s punom sviješću i znanjem o sebi, o drugima i tako znamo kroz sebe, o sebi kroz druge. Ne sramimo se toga.
Dodaj komentar